Zadar, sveučilišni grad?
Na jugoistočnom kantunu Poluotoka zadnjih osam godina djeluje ustanova koja je u jednu ruku integralni dio Zadra, no u drugu često doživljavana kao strano tkivo ovog grada.
Zadarsko sveučilište, s tradicijom koja seže do 14. stoljeća, polovinom prošlog stoljeća ustanovljeno kao Filozofski fakultet, ponovno je obnovljeno 2002. godine i od tada se širi i razvija.
Ako pratite medije, odnosno kulturno-društvenu scenu grada, onda znate da se na Sveučilištu gotovo svaki dan događaju predstavljanja knjiga, znanstveni skupovi, koncerti, priredbe i slična događanja koja u velikoj većini nisu rezervirana samo za akademsku zajednicu, već su otvorena za sve građane.
Sveučilište svake godine “proizvede” velik broj profesora (doduše Bolonja je profesore bacila u ropotarnicu povijesti , sada su prvostupnici) te pristojnu količinu inženjera, magistara i doktora znanosti.
Od približno šest tisuća studenata polovina dolazi izvan Zadra, odnosno smješteno je u privatnom smještaju. U Studentskom domu ima oko 200 kreveta stoga je ta brojka zanemariva u odnosu na privatni smještaj. Ako računamo da svaki od studenata mjesečno u gradu ostavi 2500 kuna, što je donja granica koja uključuje smještaj, hranu, režije i ostale troškove, dođe se do brojke od 75 milijuna kuna godišnje.
Sudeći prema svemu prije navedenom Sveučilište bi trebalo biti zamašnjak razvoja i napretka Zadra. Trebalo bi biti, no je li? Odnosno doživljavaju li ga takvim Zadrani?
Slušajući i čitajući neke rasprave i komentare često sam nailazio na negativan stav prema Sveučilištu i studentima, ponekad obojen antintelektualizmom i podcjenjivanjem.
Ono što je gotovo uvijek prisutno kod takvih stavova je negativan stav prema humanističkim znanostima (Filozofski?) koje prevladavaju na Sveučilištu kao neproduktivnim i neprofitabilnim u usporedbi s nekim drugim smjerovima visokog obrazovanja.
“Zadru ne trebaju nezaposlivi filozofi i učitelji, trebaju nam inženjeri i tehničari da bi se grad razvijao.”
Činjenica je da se zahtjevi tržišta rada ne uzimaju u obzir koliko bi trebali pri krojenju upisnih kvota, no isto se može reći za cijelu državu i za smjerove poput prava, ekonomije itd.
Iluzorno je očekivati da će Sveučilište napraviti salto mortale i ukinuti dvije trećine odjela u korist npr. elektrotehnike. Ono za to nema niti prostora, niti sredstava, niti potrebe. Situacija među predavačkim kadrom u humanističkim i društvenim smjerovima je takva da se Sveučilišta bore zubima i noktima za doktore znanosti, a u toj bitci zadarsko Sveučilište gubi bitku s bogatijim i moćnijim Zagrebom i Splitom.
Zamislite kakva je tek situacija među stručnjacima “profitabilnih” tehničkih smjerova koji zarađuju u struci puno više nego što bi mogli u obrazovnom sustavu. Osim toga, ministarstvo bi teško ikad dalo dopusnicu za osnivanje takvih odjela jer ne bi uspjeli opstati uz konkurenciju, bez obzira na blizinu oltara.
Druga stvar što često smeta građane je širenje Sveučilišta na zgrade koje mu nikad nisu pripadale. Prvi i najjasniji primjer je zgrada DHM-a koja je sada postala Poslovni centar Sveučilišta.
Dom hrvatske mladeži je građen samodoprinosima Zadrana da bi služio mladosti grada, no od završetka rata mladež je jako malo mladovala u zgradi na atraktivnoj poziciji.
Umjesto mladeži u njega su se uselili sveučilišni odjeli, udruge, mediji, menza…u najvećoj mjeri Sveučilište i zato je promjena koja se dogodila ove godine velikim dijelom samo promjena table iznad vrata, sadržajno se malo toga promijenilo.
Ipak, mijenjanjem imena stvorio se osjećaj da je grad nešto izgubio bez da je dobio nešto zauzvrat. Iako samo ime, simbolično je DHM bio gradski iako su mladi u Zadru bili beskućnici i s njime kao što su i sada.
U istom kontekstu sada se spominje stara zgrada Tehničke škole iako je ona u stvari predviđena za obnovu i preseljenje drugih srednjih škola.
Treba imati na umu kako će cijela rasprava o zauzimanju gradskih prostora postati bespredmetna ako se realizira projekt “Novi kampus” koji predviđa smještanje Sveučilišta na 14 hektara bivše vojarne “Franko Lisica” što bi značilo mogućnost povećavanja broja studenata i značajnog širenja programa Sveučilišta.
Zadnje, ali ne manje važno je način na koji jedan dio građana percipira studente. Neradnici, paraziti, hašišari, pijanci i tako dalje. Naravno, radi se o gruboj generalizaciji i svi oni tko tako razmišljaju bi se trebali zapitati što su sami radili s dvadesetak godina.
Ne opravdavam onaj dio studenata koji upisuje faks samo radi izbjegavanja preuzimanja odgovornosti, ali takvih je malo u odnosu na ljude koji žele što prije diplomirati i početi samostalno živjeti i raditi. Uostalom, bolonjski sustav je drastično presjekao odugovlačenje studiranja i broj “vječnih studenata”.
Ona zgrada na kraju grada i ustanova koju sadrži usprkos svojim nedostatcima Zadru puno znači, naročito u vremenu kada najveći broj novogradnji otpada na trgovačke centre i tercijarni sektor.
Na kraju krajeva, svaki grad želi steći status sveučilišnog ili nastoji već postojećim visokoškolskim ustanovama pružati što je veću moguću potporu jer zdrav razum govori kako su obrazovanje i znanost temelj razvoja. Bar bi trebali biti, zar ne?
