U vremenima krize ( točnije rečeno: krize razmišljanja o krizi ) što se popularno zove recesija, pa je time i nerazumljivije i bolje za medijsku upotrebu jer nikad ne znaš tko može biti sljedeći gazda …( citat iz najnovijeg Priručnika za urednike dnevnih novina) … postalo je, dakako, staromodno ukazivati da je tek prije nekih godinu dana zemlja službeno bila pred krizom, ne daj Bože, u krizi.
Medijski bubnjari radosno su popratili i tadašnju dražesnu pošalicu bivšeg premijera kako smo “u banani”, ali službeno bilo je pomalo i neugodno spomenuti “gospodarsku krizu” dok je “moralna kriza” bila tek bezobrazluk “katastrofičara”. Onda je stigao i krizni porez, tzv. harač…
Budući nas u ovom a i sličnim slučajevima ne zanimaju stranačke, ideološke ili politič(ars)ke rasprave o “krizi kao takvoj”, orijentirani smo na medije, jer nas zanimaju situacije u kojima upravo mediji ne osjećaju nažalost praktički nikakvu odgovornost što javnost – pa makar to i bilo i zaslijepljeno stado – ne informiraju i što im ne prenose informacije u skladu s profesionalnim kriterijima u koje se toliko bjesomučno zaklinju.
Od ovakvih pomalo gadljivih zakletvi (koje su gadljive jer su licemjerne, a ne po sadržaju) mediji su samo više ostrašćeni i bjesomučni u slučaju opravdanja postupaka dragih im oglašivača, političkih lobija kojima pripadaju (ili interesnim grupama koje i ne moraju pripadati istim strankama) te formalnim institucijama preko kojih teku novčane potpore raznih vrsta. Čak i u situaciji kada nestaje gotovine za razne transakcije (namjerno ne govorimo o nestanku novca, već gotovine) mediji nastoje “njušiti” tko je budući sponzor gotovine, te zbog toga i srozavaju inače niske profesionalne, moralne i stručne kriterije.
Upravo stoga, skočit ćemo na područje legendi, gotovo mitologije – radi se o legendi jednog mudrog naroda u kojem se spominju muke jedne obitelji što je u drevno poljoprivredno doba živjelo u teškim uvjetima.
Desetoro članova obitelji živjelo je u jednoj i jedinoj omanjoj prostoriji stare dotrajale kolibe, prema tradiciji, zajedno u siromaštvu i dijeljenju nedostatne hrane, odjeće i obuće. Trpili su, ne znajući za bolje i svjesni više ili manje nemogućnosti da će zapravo ikad biti bolje. Trpili su i jedno drugog, obavljali sve životne potrebe zajedno i izdržavali sve do trenutka kada je postalo – neodrživo. Tada se netko otišao do starog učitelja-mudraca i upitao ga za savjet. On im odgovori kako je jedino rješenje da u prostoriju uzmu – kozu(!) i s njom žive godinu dana, ali uz uvjete da je ne smiju potjerati prije vremena i ne smiju se žaliti nikome osim njemu. Ali i njemu se ne smiju obratiti prije isteka 11 mjeseci.
Može se zamisliti sve o tome kako je obitelj živjela s kozom zajedno, ali nakon 11 mjeseci najstariji član jedva dišući i sav iscrpljen posjeti mudraca i zaplače kako im nikad nije bilo teže, te da će ga poslušati što god im savjetuje. Mudrac se zamisli i kaže kako će biti presretni i zahvalni kada učine ono što je jedino rješenje – da iz kolibe istjeraju kozu…
Ako volite legende objašnjenje ne treba. Ako ih ne volite, željni ste objašnjenja čemu sva ova priča. Eto, da se sjetite našeg harača i situacije u kojoj nam je najvažnije što mediji, poput mudraca-učitelja najavljuju ukidanje (eh, ali tek dijela) tog harača. U skladu s tajim priručnikom za nemirne ovčice u stadu, sama će najava (dakle, zasad ništa stvarno) o ukidanju tek dijela (dakle ne cijelog poreza ) proizvesti olakšanje barem do početka sezone i očekivanog pražnjenja džepova turista. Ili do sljedećih izbora, ako prođe pola vremena sabornicima za stjecanje prava na saborske mirovine.
Da ponovimo, jer nikad se ne zna tko nas sluša i na ovoj tajnoj frekvenciji, ne zanima nas kritika ni stranaka, ni vlasti, ni pojedinaca ili grupa, zanima nas zašto u svemu toliko prozirno – za one koji nisu stigli biti u stadu – mediji tako uporno zazivaju ukidanje harača, pa zanemaruju prave ili konkretne uzroke krize. Što bi više pomoglo za rješavanje same krize, od ovakvog davanja apaurina onima u stadu što su oboljeli od teških bolesti gubitka pamćenja, dizanja ruku na svaki glas i trzanja kemijskom po izbornim listićima na svaki predizborni pamflet.
Nedavni posebno opremljen intervju u “najtiražnijem dnevniku” s predsjednicom nadzornog odbora jedne od moćnijih tvrtki u sklopu moćnog Agrokora govori o krizi, ali spominje praktičk samo krizu trgovine – ljudi ne kupuju dovoljno, novaca nema, pa “bez ukidanja kriznog poreza Hrvatska neće izići iz krize”. Biiiiiip! Lagano netočno…
Nije problem samo u ovom intervju-u – i drugi mediji nas uvjeravaju kako bi ljudi kojima krizni harač uzima relativno mali novac koji im doista puno znači, nakon ukidanja harača odmah potrčali u trgovačke lance i potrošili i više od povrata. E, to se zove potcjenjivanje zdravog razuma! Ali samo govori kako određene elite razmišljaju o svojim ili tuđim ovčicama.
Nije (toliki) problem što vas trgovina zove da trošite u njoj a mediji pomažu u tom, nije (toliki) problem ni kada vas jedna vlast nastoji što duže uvjeravati da je sve u redu a mediji obavljaju svoj posao i nude nam zabavu umjesto stvarnosti, nije (toliki) problem što se zasad većina prosvjeda može rješavati podjelom novca iz budućnosti a novinari se uguravaju i među političare i među prosvjednike. Problem postaje onda kada vas uvjere da je harač – koza!
Vratimo li se na staru legendu, isti oni koji su kozu donijeli, sada tek najavljuju da će je odnijeti. A kada je odnesu, očekivat će da budete zadovoljni i misliti kako je sve lakše i kako je bilo teško kada ste morali živjeti s kozom. Trenutno ne govorimo o onima što kozu nose i odnose. Govorimo o onima što vas uvjeravaju preko seoskih bubnjara da je sve u redu.
Bubnjevi nisu njihovi i dio ipak ne želi biti bubnjari. Ali to je već priča za idući ponedjeljak.
