Propustiti rođendan radi besparice ili obaveza je razumljivo i osim najbližih koji ti pamte datum rođenja do nedavno nije bilo puno ljudi koji bi primijetili izostanak fešte. Sada imamo Facebook
Kako čovjek raste, stari i razvija se tako se s njim mijenja i jedan društveni običaj koji ga prati od prve godine života. Rođendan.
Prvih par se ne sjećamo već nam pokazuju slike na kojima zbunjeno dijete stoji ispred torte ne znajući koji vrag se događa.
Gledajući te rođendane iz sadašnje perspektive primijetio sam da se na njima najčešće najbolje zabavljaju mladi tate s pajdašima koji “dječji rođendan” počesto nastave slaviti u kakvoj konobi ili kafiću. Mlade mame recipročno tome najčešće izvuku kraći kraj, odnosno čišćenje.
Rođendani vrtićke dobi se vrte oko darova jer djeci tad već možeš kupiti i malo ekstravagantnije i skuplje stvari budući da su ih marketinški umovi modernih medija toliko istrenirali da prema širini osmjeha možeš prepoznati koji je model igračke, igrica ili mobitela trenutačno hit.
To su ujedno i zadnji rođendani u kojima se slavljenici oslobođeni jedne od najtežih odgovornosti organiziranja istih, liste uzvanika. Već u osnovnoj školi mama ili tata tu neugodnu dužnost prepuštaju slavljenicima jer su odnosi moći i popularnosti u razredu nedokučivi bilo kome osim samim sudionicima te nemilosrdne društvene igre.
Tete, rođaci i susjedi još su uvijek automatski pozvani budući da tako nalažu društveni običaji, no i tu zna biti izostanaka, najčešće radi nesuglasica u kojima sudjeluju geodeti, odvjetnici i ponekad novinari crne kronike.
U tom razdoblju života slave se zadnji pravi dječji rođendani jer što je bliže pubertet to u slavlju manje sudjeluju roditelji i ostali “dušobrižnici” a više TDR i Dalmacijavino.
Klasični darovi koji su dotad palili dočekuju se sa podsmjehom, a prvi prištevi i dlake ispod nosa razvijaju i žestoko zanimanje za ličnosti iz hrvatske povijesti poput Ivana Mažuranića, Stjepana Radića i u iznimnim slučajevima Marulića i Starčevića. Međutim, ova zadnja dvojica su rijetko ili nikad pohodila rođendane autora, a vjerujem i većine vas čitatelja.
Srednja škola je doba formiranja ličnosti, odabiranja subkulture i savladavanja miješanja bambusa uz pomoć dva najlona i plastične boce. U skladu s time i rođendani se sele iz kuća i stanova u garaže, konobe ili ako je toplije parkiće i rive.
Uloga roditelja se svodi na onu bankomata, a radikalno se mijenja i sastav uzvanika jer su neka prijateljstva iz djetinjstva izblijedila kao što će s godinama blijediti njih sve više. Osamnaesti rođendan je prvi koji dobar dio slavljenika umjesto u veselje baci u depresiju. Nakon stjecanja pravne i kaznene odgovornosti svaki sljedeći je sve više obojen preispitivanjem smisla života i pitanjima poput “Jesu li najbolje godine iza mene?”.
Dvadesete ljudima podijele životne karte i slavljenje rođendana uvelike ovisi o sreći pri dijeljenju. Neki dobiju dobar posao, neki dvoje djece, a neki dvije i pol godine uvjetno.
Da bi se napravila dobra fešta u kojoj će i slavljenik doista i uživati mora se poklopiti više faktora. Prvo i osnovno, velikani hrvatske povijesti moraju biti pozvani i odazvati se. Ako slavljeniku nad glavom stoji kakav kredit, kamatar ili jednom mjesečno ide po pečat na biro sretnik pored slavlja često prođe kao pored turskog groblja.
Ljudi u dvadesetim godinama stvaraju život što za sobom povlači i brojne obaveze koje su uglavnom neuskladive s iole žešćim slavljem. Djeca, posao, poljoprivreda…sve postaje važnije od datuma koji je do prije pet-šest godina bio iščekivan s golemim uzbuđenjem.
Propustiti rođendan radi besparice ili obaveza je razumljivo i osim najbližih koji ti pamte datum rođenja do nedavno nije bilo puno ljudi koji bi primijetili izostanak fešte. Sada imamo Facebook…
Dalje od dvadesetih ne znam, rođendani sigurno i dalje evoluiraju sazrijevaju sa svojim slavljenicima. Ono što je sigurno je da, osim na rođendanima piromana, nestaje običaj puhanja u svjećice.
