Većina je zaokupljena negativnim mislima. Prekinimo sjediti prekriženih ruku. Ništa nećemo postići mireći se sa ‘’sudbinom", jer je ona u našim rukama!
Poštovani
čitatelju, u ovoj kolumni neću govoriti o (nužnim) političkim promjenama. O
tome drugom zgodom. Sada ću se osvrnuti na daleko važnije promjene u nama s
pitanjem: Jesmo li spremni za suštinske promjene i koja je pretpostavka za
mijenjanjem sebe i svijeta oko sebe?
‘’Nova
mora ćeš otkriti tek kad stekneš dovoljno hrabrosti da iz vida izgubiš
obalu”(Nepoznati autor)
U
životu sam najviše naučio od najranjivijih skupina i/ili prezrenih na svijetu.
Oni trebaju postati naše lučonoše. Podučavaju nas kako se nikada ne treba
predati. Odvažnost nije (samo) vrlina ‘’velikih” nego i hrabrost ‘’malog
čovjeka”. Ostajemo ‘’malima” samo ako se zadovoljavamo ostvarenjem svojih
sebičnih poriva. Većina je zauzeta sobom s pitanjem zašto baš meni, a ne
reagiraju na društvene aspekte koji su odredili pojedinačne sudbine.
E. Clever je pred suvremenim čovjekom
ostavio izravnu dilemu ‘’Ili si dio problema ili dio rješenja”. U razgovorima s
ljudima koji mi se obraćaju sa (svojim) problemom, prvo ih upitam: ‘’Što
predlažete”!? Ukoliko izostane odgovor, dalje ne razgovaram.
“Naš je život u svakom
trenutku i iznad svega svijest o tome što možemo učiniti” (J. O. Gasset)
Kad
smo učvrstili namjeru za promjenama, tada ne možemo pristati na puzanje pred onim
tko ima loše namjere. Ima nade ako shvatimo da moramo ići ‘’uz vjetar”, a ne se
miriti da je sve (ped)određeno. To možemo ostvariti samo ako se ne zadovoljavamo
svakodnevnim preživljavanjem, dužničkim ropstvom, prosječnosti i šutnjom na sve
(brojnije) deformacije.
Većina
je zaokupljena negativnim mislima. Prekinimo sjediti prekriženih ruku. Ništa
nećemo postići mireći se sa ‘’sudbinom”, jer je ona u našim rukama.
Jesmo
li se pomirili? Jesmo li zaboravili činjenicu da su djeca jedini kapital i
smisao života? Ona su smisao života i zalog budućnosti. Sjećam se djetinjstva
kada me otac na kraju (svakog) dana pitao: ‘’Sinko što si danas učinio dobro za
sebe i druge?” To me pitanje tada iritiralo, a kasnije sam shvatio dubinu očeva
upita.
U
tom, za druge, nevažnom pitanju otkrivam ‘’ključ” za bolje sutra. Upitajmo kako
smo i na što ‘’potrošili dan” lli smo ga učinili drugačijim, boljim za sebe i
svijet oko sebe. Neka nam to pitanje bude putokaz života.
Albert Einsten je rekao: ‘’Dan
u kojem ništa ne naučite uludo je utrošen dan”
Nema
mirenja sa sudbinom
Slučajnost
je izmišljena riječ da bi se njome prikrila značajnost poveznica između
činjenica, ljudi ili događaja. Ovom definicijom želim ukazati da sudbina
čovječanstva kao i svakog pojedinca nije stvar slučaja! Imam stalni izazov u
pronalaženju poveznica između činjenica, ljudi različitih svjetonazora te
događaja; između kojih, samo prividno ne postoji povezanost.
‘’Jeste li ikada zastali
kako biste pomislili da za sve što vam se događalo u životu postoji određeni razlog”?
(John Marks Temeplton)
U
sveopćoj krizi nema mirenja sa sudbinom. Situacija se može izmijeniti samo ako
svi to želimo. Sudbina je u našim rukama, kada se odučimo za promjene. Želimo
se miriti s činjenicom da su mjesto hrabrosti, kritičnosti, kreativnosti,
snošljivosti, odgovornosti, miroljubivosti, iskrenosti, poniznosti i nade došli
beskičmenjaci, kritičari svega postojećega, nasilnici, imitatori, ljenčine,
zavisni, samoljubivi, neiskreni, pohlepni i ljudi bez ideala? Je li to nazivamo
slučajnošću? Sve vlade su ‘’produžena ruka” korporatista”, a ‘’vatrogasne
mjere” su ispred preventivnih programa, kao posljedice nebrige za djecu i
mlade, obespravljenih i ljude treće životne dobi.
Ono
što u životu većine ljudi izgleda kao problem vidimo u njihovim odgovorima na
pitanje tko je nametnuo taj problem, iz čega se doznaje postoji li spremnost na
promjene sebe i svijeta oko sebe.
Prepustiti
se pitanju zašto se baš to sve meni događa, znači dati se u ruke drugima da
odlučuju u naše ime. Kome odgovara činjenica da ljudi postaju “svjesno robovi”,
da su djeca i mladi “meta” medijskih manipulatora i kome odgovara da živimo u
vremenu “diktature relativizma” (Papa Benedikt), s posljedicom gdje sve ima
cijenu, ništa vrijednost?! Najveći problem je ako nismo spremni na za promjene.
Promjene su nužne jer svijet potresaju sve dublje podjele, dirigirane
revolucije i nemiri. Korporatisti nude izbor da živimo u iluziji poretka kao
pretpostavke reda, a anarhisti u iluziji kaosa kao pretpostavke ‘’redu”.
Nered
je (jednima i drugima) u strategiji dirigiranog kaosa. Moramo se suprotstaviti
nametnutom svijetu konzumerizma i strategiji korporatista s “četiri koraka do
prokletstva”. Za male narode i prezreen na svijetu, o čemu sam ranije pisao). Možemo
biti optimisti kada imamo jasno postavljene ciljeve. ‘’S kakvom se god situacijom
u životu suočavali možemo stvoriti pozitivno iskustvo. Kako? Zahvaljujući moći
izbora” (Tempelton). Na nama je konačna odluka, a ne na vladarima kaosa koji
suptilno šire ideju da izlaza ima.
