U subotu 26. studenoga, na predstavljanju monografije Čovjek s Olimpa, mala dvorana Hrvatskog narodnog kazališta bila je pretijesna za sve štovatelje lika i djela Kreše Ćosića. Iz matičnog kluba međutim, nitko se nije udostojio pojaviti
U subotu, 26. studenoga, da je kojim slučajem živ, slavni
zadarski košarkaš i prvi Hrvat u kući slavnih Krešo Ćosić,
proslavio bi 68. rođendan.
Njemu u čast, u maloj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta,
kolega sportski novinar i publicist Drago Marić predstavio je
dvojezičnu monografiju ‘Čovjek s Olimpa’.
Gore navedenu informaciju smo svi manje više pročitali. U moru
negativnih stvari koje zadnjih godina pogađaju KK Zadar,
predstavljanje monografije od 250 stranica, koju je autor započeo
pisati prije više od dvadeset godina i zbog koje je proputovao i
razgovarao s više od 70 osoba u svijetu koje su imale sreću da
upoznaju i budu dio života Kreše Ćosića, bila je jedinstvena
prilika da se na trenutak odmaknemo od tužne realnosti i pokažemo
kako i dalje držimo do svoje velike prošlosti i do svog Kreše.
Nažalost, nisam imao mogućnost da Krešu gledam uživo ili da ga
osobno upoznam. Njegova prerana smrt poklopila se s mojim ulaskom
u pubertet. I zato napisati nešto o njemu a da vam ne zvuči kao
da ste to već negdje prije pročitali, vrlo je teško. Imate uvijek
mogućnost iskorištavanja svih blagodati interneta. Mogu samo
prenijeti neke tuđe impresije koje se meni čine zanimljivima:
Čovjek ispred svog vremena, Sabonis 20 godina prije Sabonisa,
centar koji je mogao igrati na svim pozicijama, centar koji je
čitao igru i asistirao kao play. Ljubazan čovjek i odan
prijatelj. Legenda koja je bila rođena za košarku ili ona za
njega.
Naš Krešo kako volimo tepati, koji je uvijek imao brdo
razumijevanja i ljubavi prema svome Zadru, iako od Zadra, ljudi
i vlasti nije nazad dobio ni trećinu onoga što je pružio.
Naš Krešo kako volimo tepati, koji je uvijek imao brdo
razumijevanja i ljubavi prema svome Zadru, iako od Zadra, ljudi i
vlasti nije nazad dobio ni trećinu onoga što je pružio. Pa tako
ni subotu, pred širom zainteresiranom javnosti, suprugom Ljerkom
i obitelji, brojnim sportašima i prijateljima te mnogobrojnim
štovateljima lika i djela Krešimira Ćosića, nije se pojavio nitko
iz matičnog kluba ili predstavnika Gradske vlasti.
Možda je taj ‘netko’ nakon burne noći prespavao, vrlo lako moguće
da nitko od prozvanih za ovu prigodu nije ni znao. Ljudi smo, svi
možemo pogriješiti, ali kako objasniti da je autor tek nakon više
od četiri godine potrage za izdavačem svoje knjige, sreću i
nakladnika napokon pronašao u Slavonskom Brodu. Gradu koji svoju
sportsku priču uglavnom veže uz nogometni klub Marsoniju.
Previše toga kako, da bi sve bilo slučajno.
“Ja sam iz najljepšeg grada na svijetu, grada
svjetske kulture, civilizacije i kolijevke hrvatske košarke.
Grada koji ni za što na svijetu ne bih mijenjao.”
Istog Grada koji očito nije smogao snage niti za to imao volje da
bi pomogao Dragi Mariću da do kraja finalizira ovo veliko djelo.
Grada u kojem se svake godine igra sve lošija košarka, sve
praznijih tribina dvorane koja nosi ime u njegovu čast i praznih
dječjih košarkaških igrališta. Grada u kojem košarkaški klub tone
sve dublje pod teretom upravljanja nedorasle uprave.
“Govorite protiv mene, protiv koga god hoćete, ali
nemojte mi protiv Zadra.”
Nećemo Krešo više, ali ćemo samo za kraj istaknuti rečenicu
njegove supruge Ljerke Ćosić: “Neka im bude
žao.”
