Nakon sjajnog koncerta u Zadru, koncert "Tomislav Ivčić 30 godina nakon" bit će održan 2. studenog u dvorani Vatroslava Lisinskog. Uoči koncerta, u "Diskografskoj spajalici" donosimo razgovor s Izabelom Vrtar, te izjave nekih od sudionika koncerta.
U jednom od razgovora o tati Tomislavu, rekli ste mi kako je bio
dug vremenski period u kojem niste slušali pjesme svoga oca.
Zanima me kako sada s odmakom gledate na tatine pjesme? Kako ste
se osjećali kada ste vidjeli više od 10.000 ljudi ispred crkve
sv. Donata? Te večeri rijeka ljudi došla je na Forum kako bi
ponovo čuli i pjevali pjesme Vašeg oca.
– Osjećala sam se ponosno. Vi i ja smo pričali o tome i
to je bio dan prije koncerta. Kada smo nas dvoje tada
razgovarali, još sam bila pod nekim uzbuđenjem i neznanjem što će
se točno dogoditi baš na sam dan koncerta. Shvatila sam što se
dogodilo tek nakon koncerta kada sam vidjela snimke i fotografije
i taj Zadar, toliko lijep, elegantan, onakav kakav bi ga moj tata
htio vidjeti. Ta cijela kulisa njegovih pjesama u novom predivnom
ruhu Saše Miočića. To je bilo kao da neke od tih pjesama čujem
prvi put. Kao da sam na Sanremu i slušam pjesme koje su
napravljena danas za danas i rekla sam: “Ponos”. Ponos, jer takav
opus je nešto što ja cijelo vrijeme dok nisam slušala tatine
pjesme nisam čak niti sebi priznavala, a kamoli njemu. Zapravo mi
je drago da je on u fokusu, a ne moje emocije, emocije mame,
sestre, brata nego samo on. On i samo on i to se sve slilo u taj
17.8. u Zadru.
Teško je opisati činjenicu da kada nestane osoba koju
toliko voliš, koja ti je tata, a ti imaš 12 godina i svaki radio
koji se upali nakon par minuta čuješ njegov glas, a on nije tu i
više nikad neće doći. Nije ovaj put otišao na turneju dva- tri
mjeseca, nego se više nikada neće vratiti (suze) i onda barem
pokušaš sam izbjeći to ponovno vraćanje traumi koja je dugo, dugo
trajala. Osim toga pjesme mog oca često su imale u sebi, užasno,
rekla bih proročke stihove. “Lipi moj grade, uvik te se sitin. I
pismu ovu poklanjam ti ja, nek je mladost zapiva s tobon kad već
ne mogu ja…” ili recimo stihovi pjesme “Tamo gdje sam
rođen”, … “A moja dobra majka i moja braća još me
čekaju”.
U pjesmi ‘Zapivajmo noćas u konobi’ moj otac je
napisao: “I onda kada ne bude nas bilo, pivat će se pisme naše”…
To je splet svih tih tema zbog kojih je meni to bilo užasno teško
slušati. Nije mi ni sada svejedno. Rasplakala sam se slušajući
naknadno Vašu emisiju iz Zadra u kojoj sam gostovala. Plakala sam
od početka do kraja emisije. Ovaj put više zbog ljepote nego zbog
tuge i boli. Plakala sam zbog svih lijepih riječi glazbenika koji
su u Vašoj emisiji oni uputili mome ocu. (suze)
Naziv koncerta koji će biti održan u KD Vatroslava Lisinskog je
“Tomislav Ivčić 30 godina nakon”. No, sve te godine pjesme Vašeg
oca postale su važan dio života mnogih ljudi. Neke od pjesama
koje je napisao Vaš otac često se pjevaju u posebnim – značajnim
prilikama i naravno na feštama.
– Nekako u tom silnom tatinom opusu naravno da se
istaknulo par pjesama, kao i većine autora i kantautora, koji su
rjeđa vrsta u Hrvatskoj. Sve ove godine da su i htjeli glazbenici
nisu mogli ne pjevati ‘Večeras je naša fešta’ na feštama od Istre
do Dubrovnika. ‘Zapjevajmo noćas u konobi’, ‘Tuđi čovik nikad
neće znati što to veže’… Postoje ti neki stihovi koji se nisu
samo pjevali, nego su dio gradskih murala.
Na otok kad se iskrcaš na zidovima piše: ‘Tamo gdje sam
rođen’ i slično, ali mi je drago da su i neke druge pjesme
pogotovo nakon koncerta, ali i prije toga i dalje ostale u žiži,
kao što je recimo: ‘Najljepša si’ za koju mi mnogi izvođači
govore da je danas pjevaju jer je publika traži. I dalje vlada
potreba za tom pjesmom. Pa, recimo ‘Gorka rijeka’ koja je imala
svoje zlatno vrijeme tada, sada u novom ruhu zvuči potpuno
drugačije. Pjesme su ostale. Da li mi to iznenadilo? Je, ja sam
jako skromno ušla u pripreme za taj koncert sa željom napraviti
nešto lijepo za tatu i Zadar.
Za jednu suradnju, odnosno gostovanje na zadarskom koncertu bilo
je dosta upita. Zašto na koncertu na kojem se izvode pjesme
Tomislava Ivčića nastupaju Ivana Husar Mlinac i Marija Husar
Rimac. Malo ljudi zna da su Ivana i Marija kao djevojčice pjevale
prateće vokale tati Tomislavu.
– Je, ja se njih sjećam kao dijete. Sjećam se njih i
kolegice tada iz Zvjezdica. Već tada su imale prekrasne glasove i
nevjerojatni talent. Meni je iznimno drago da su njih dvije
izvele ‘Stop the War in Croatia’ i donijele taj jedan
poseban izričaj koji pjesmi nije naškodio, nego ju je tako moćno
predstavio. Mislim da bi moj otac, ako bi ičime bio zadovoljan, s
novim aranžmanima koje smo napravili bio jako zadovoljan. Novim
aranžmanima njegovih pjesama pokazali smo koliko su njegove
pjesme široke, za koji širok dijapazon autora su, koliko se
aranžer može s njima poigrati i doraditi ih da zvuče, evo danas
kao da su napisane 2023. iako su napisane prije 50
godina.
Moj otac je uvijek davao priliku mladima. On je bio taj
koji je sam svoje pjesme aranžirao nanovo nakon nekoliko godina
kako bi bile više u duhu vremena. Tako da smo birajući izvođače,
birajući pjesme i aranžmane išli tim njegovim putem,
vizionarskim, kakav je on zapravo i sam bio. Sjećam se bili
smo u Istri kod prijatelja, a tata je rekao: “Upalite Dnevnik”.
To je bilo ljeto. Mislim da je bio osmi mjesec ili kraj sedmoga.
Odjednom se u Dnevniku pojavila pjesma “Stop The War in Croatia”,
pjesma za koju mi nismo imali pojma, i taj emotivni spot. I dan
danas kad ju čujem (suza)… to je jedna od pjesama na koju ne mogu
ostati imuna. Mi smo gledajući Dnevnik bili šokirani. To je za
nas bilo veliko iznenađenje. Tata je to valjda dan prije napisao,
brzo su to snimili u Mimari. I evo poslije toga smo to gledali na
CNN-u, BBC-ju.
Proširilo se. Taj glas koji je bio glas ranjene
Hrvatske.
Glas koji je poslan svijetu. Ogromna količina glazbenika,
tadašnjih sportaša su se priključili inicijativi “Stop the War in
Croatia”. Danas mi se čini to nemoguće napraviti uz svu silinu
društvenih mreža. Tada iz Hrvatske zahvaljujući tatinoj pjesmi i
poruci o istini svi su znali što se kod nas događa. Stvarno sam
ponosna na to.
Vaš otac radio je na glazbenom projektu “The World is
Blind” u koji su trebali biti uključeni Placido Domingo,
Tina Turner i Goran Ivanišević. Koliko znam. snimio je i album,
glazbeni materijal pod nazivom “Duo Pegla – drugi dio” i to
nikada nije objavljeno. Što je s tim snimkama? Hoće li one biti
objavljene?
– Imamo snimku ‘The World is Blind’ koju su snimili moj
tata i Goran Ivanišević u to vrijeme mladi i perspektivni
tenisač. ‘Duo Pegla’ je jedan od najuspješnijih albuma moga tate.
To je bila parodija meksičkih pjesama i narodnjaka. Potpuno van
njegovog stila, ali on je bio veliki zafrkant u privatnom životu,
ma i u javnom i te pjesme su tako i rađene i inspirirane punicom,
prijateljima … U tim druženjima u nekim noćima se dogodila i
pjesma ‘Mi imamos mnogos problemos’.
U pravu ste, postoji drugi dio njihovog albuma i
podjednako je zabavan kao i prvi. Dajete mi za razmišljanje, jer
sad je sve i jednostavnije postoje streaminzi, postoje načini na
koji možda te snimke jednostavnije mogu doći do publike. Znam da
tata nije zaslužio da ja to čuvam u ladici.
Pa evo, sad ste me javno prozvali. Vidjet ću što
ćemo napraviti s tatinim neobjavljenim snimkama.
