Dr. Boris Dželalija u "Lanterni" govori o potrebi cijepljenja, drugim virusnim bolestima prisutnima na ovom području, ali i o svom životnom putu, sudjelovanju u Domovinskom ratu, ljubavi prema Zadru i Hajduku.
“Nikoga ne treba plašiti, ali ljudi moraju biti svjesni
gripe. Ako se ne cijepe, ugrožene su rizične skupine, uglavnom
kronični bolesnici koji imaju kronične bolesti pluća, srca,
dijabetes, tumore, ljude koji dobivaju tzv. Imunosupresivnu
terapiju.
Znači, ljudi koji imaju kronične sistemske bolesti. Ove
godine očekuje se virus gripe A i virus gripe B, a u cjepivu su
sadržana oba. Očekivano, uvijek su teži simptomi, teža klinička
slika i lošija prognoza, s više komplikacija i posljedica kod
virusa gripe A nego B, ali nitko ne zna koji će se virus
pojaviti”, rekao je dr. sc. Boris Dželalija, poznati
liječnik na Odjelu za zarazne bolesti OB-a Zadar i profesor na
Odjelu za Zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru, u intervjuu
objavljenom u posljednjem broju Lanterne, glasnika Sveučilišta u
Zadru.
Osim o gripi, Dželalija govori o potrebi cijepljenja, drugim
virusnim bolestima prisutnima na ovom području, ali i o svom
životnom putu, sudjelovanju u Domovinskom ratu, ljubavi prema
Zadru i Hajduku.
“Ja sam se cijepio 3. studenoga, prema tome, imam
pozitivan stav o cijepljenju. Kad je riječ o cijepljenju djece,
dovoljno govori činjenica da je meni najdraži u mom životu, moj
unuk Niko, cijepljen. Ne želim tražiti opravdanje za protivnike
cijepljenja, ali ih razumijem.
Prvi razlog zbog kojeg se protive cijepljenju je određeno
psihološko oštećenje i negativni događaji u njihovu životu, nešto
što ih je pogodilo, a drugi je nepoznavanje.
Sada možemo postaviti pitanje: Što bi bilo kad ne bismo
cijepili djecu, gdje bismo završili? To su ključna
pitanja”, ističe Dželalija, upozoravajući i na problem
necijepljenja liječnika.
“Vrlo je neodgovorno što se zdravstveni djelatnici ne
cijepe. Manje od 10 posto ih se u Hrvatskoj cijepi, što je
poražavajuće. U zakonu treba jasno pisati da se djelatniku
bolnice koji je dobio gripu a nije se cijepio i nema
kontraindikacija za cijepljenje, gripa ne može priznati kao
profesionalna bolest. Od toga trebamo krenuti.
Možemo doći u situaciju da liječnik ili medicinska sestra
imaju gripu i, radeći s ljudima koji nemaju gripu, mogu je
prenijeti bolesniku koji je dobio upalu pluća i onda je pitanje
kako će sve završiti. Postavlja se pitanje jesu li u tom slučaju
djelatnici bolnice odgovorni, ne samo etički, nego i kazneno?!
Drugi primjer: kirurg se može cijepiti od hepatitisa B, ali i ne
mora, nigdje u zakonu to nije navedeno. Dakle, ako kirurg dobije
od bolesnika hepatitis B, što je vrlo teška bolest, ima
profesionalno oboljenje koje će mu biti plaćeno, plus odštete i
ostalo, a nije se cijepio. To su pitanja koja zakonodavac mora
riješiti i u tome biti jasan. Ravnatelj autoritetom može
motivirati mali postotak ljudi da se cijepe, ali, prema zakonu,
ne može isključiti radnika iz radnoga procesa ako se nije
cijepio”.
Dr. Dželalija radio je na sedam projekata, a svi su bili vezani
uz zoonoze, bolesti koje se prenose sa životinja na čovjeka.
Ptičje gripe, kaže, kod nas praktički nema, jer su zabilježeni
slučajevi samo kod pojedinih životinja, ne i kod čovjeka.
Mišje groznice ima uglavnom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, no u
okolici Zadra, u Ravnim kotarima, Bukovici, na Pagu, ima Q
groznice, koja se u pravilu javlja u proljeće ili kasnije i prati
sezonu janjenja, kad je vrijeme okota ovaca i koza. U to se
vrijeme ostaci od posteljice i plodove vode sasuše, ali su u
njima ostali mikroorganizmi, bakterija coxiella burnetii.
Vjetar nosi inficirani aerosol koji čovjek udahne. Da bi on
zadobio trovanje hranom, konkretno salmonelom, potreban je unos
visokog broja bakterija, milijuna, a da bi obolio od Q groznice,
teoretski je potrebna jedna bakterija.
Druga zoonoza na zadarskome području je mediteranska pjegava
groznica ili vrućica (MPG), bolest koja se javlja najčešće u
ljeto. Uzročnik joj je rickettsia conorii, najčešće, i nju
prenosi tzv. pseći krpelj.
Druga rikecijska bolest, štakorski tifus, štedi dlanove, tabane i
lice. I treća, vrlo teška bolest, bakterijska, je meningokok
kojeg se liječnici najviše boje. On izaziva sepsu i meningitis te
ima simptome slične pjegavoj groznici, što stvara zabunu u
dijagnozi i liječenju. U tom slučaju mora se brzo reagirati jer
je život u pitanju.
Hrvatska je zemlja s niskim rizikom oboljenja od HIV-a. Za
razliku od zemalja u našem susjedstvu, Srbije, Bugarske i
Rumunjske, nema mnogo zaraženih među intravenskim narkomanima,
već su pri vrhu oboljelih homoseksualci i biseksualci te
promiskuitetne osobe bez obzira na njihovo seksualno
opredjeljenje. Iako u Hrvatskoj ima komaraca koji prenose
malariju, nema ni ove bolesti, jer nema dovoljne gustoće komaraca
i bolesnika. Kad je riječ o tigrastim komarcima, ima ih u
Hrvatskoj posvuda i mogu prenositi druge virusne bolesti kao što
je virus zapadnoga Nila.
Dr. Dželalija rođen je 1955. u Ključu u Miljevcima. Osnovnu školu
završio je u Drinovcima, a gimnaziju u Drnišu 1974. Tada nije
izgledalo da će jednoga dana Boris postati liječnik, jer je iz
gimnazije bio i isključen zbog – domoljublja koje je iskazivao
ljubavlju prema Hajduku. Doktorirao je u Zagrebu, te je 22 godine
predavao i još uvijek predaje infektologiju i srodne kolegije na
Medicinskom fakultetu u Splitu, a na Sveučilištu u Zadru je od
osnivanja Odjela za zdravstvene studije.
“Nisam rođeni Zadranin, ali sam ovdje 37 godina i danas s
punim pravom i ponosom kažem da sam Zadranin. Odlazeći iz
Zagreba, jedini grad u koji sam želio ići i živjeti je Zadar, i
to zbog košarke. To je glavni razlog zbog kojeg sam 1980. došao u
Zadar. Osim na specijalizaciju u Zagreb, nisam odlazio iz našega
grada.”
Imao sam spreman metak za sebe, za slučaj da me četnici pronađu
Dr. Dželalija progovorio je i o svojoj karijeri, naročito o
vremenu Domovinskog rata te opisao dramatičnu scenu kada je
mislio da se našao o okruženju neprijateljskih vojnika.
“Napadači na Škabrnju, JNA i četnici, granatama su zasuli
dvorište u kojemu smo bili. Utrčali smo u kuću. Dva-tri sata su
nas granatirali. Nismo imali nikakva kontakta, a niti kamo
poći.
U garaži u toj kući ušli smo u kanal u kojem je sin
vlasnika popravljao automobile.
U kanalu smo proveli oko dva sata. Dok smo bili skriveni,
vlasnik te kuće prepoznao je glas jednog našeg vojnika, ali nije
bio potpuno siguran jesu li naši.
Čuo je glas jednoga Perice, ali nije bio sto posto
siguran. Ja sam imao pištolj i odlučio sam da ću pucati. Za svaki
slučaj, ostavio sam jedan metak i rekao da ću radije izvršiti
samoubojstvo nego pasti u njihove ruke jer znam tko su i što
su.
Vjerujem da bih to i napravio.
Koji bi za njih to bio plijen jedan hrvatski
liječnik?!
Na svu sreću, bili su naši. Uslijedio je novi pakao u
trajanju od četiri-pet sati: izvlačenje, preskakanje zidova,
zalijeganje. U tih nekoliko dana izgubio sam šest kilograma. Ali,
i nakon Škabrnje odlazio sam na teren. Nisam mogao izdržati da se
ne vratim“, prisjetio se dr. Dželalija koji je poslije
našao mir u radu u bolnici i tako spriječio nastanak PTSP-a ili
ublažio njegove simptome.
