Žene u medijima - blagoslov ili prokletstvo?
U organizaciji Hrvatskog sociološkog društva – podružnica Zadar i Odjela za
sociologiju, na Sveučilištu u Zadru predavanje naziva ‘Women’s Role in Media:
Building Toward an Equitable Future’ održala je Barbara Cochran, predavačica na
Missouri School of Journalism, SAD (Curtis B. Hurley Chair in Public Affairs
Journalism).
Barbara Cochran dugogodišnja je novinarka i urednica u u profitnim i neprofitnim medijima.
Urednički i novinarski se bavila temama od Watergatea do Zaljevskog rata, a
između ostalih novinskih kuća je radila za CBS, NBC i National Public Radio.
Supredsjednica je International Women’s Media Foundation. Nezaobilazna je
komentatorica svih američkih izbora posljednjih 20-ak godina. Dobitnica je
nekoliko nagrada,
uključujući one za slobodu govora.
Iskoristili smo priliku i porazgovarali s Barbarom Cochran iza koje je preko 40
godina godina rada u medijima.
O
čemu govorite na predavanju koje se tiče žena i medija?
Nakon
toliko godina rada u novinarstvu, mislim da sam kompetentna predstaviti svijet
medija u kojem su tijekom vremena žene dobile sve vidljivije mjesto. Neke su
promjene primjetne.
U International Women’s Media Foundation bavimo se
istraživanjima, pa smo tako nedavno objavili studiju koja je pokazala
zanimljive činjenice, primjerice, žene u zemljama Skandinavije i Istočne Europe
– Rusija, Ukrajina, Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Litva, Latvija – sasvim
solidno rade u medijima, nisu potplaćene, dakle, zarađuju jednako kao i njihovi
muški kolege. To je vrlo dobro.
Što
mislite, s kojim se izazovima danas žene u medijima najviše susreću?
Bojim
se da se oni nisu puno promijenili od kada sam se počela baviti novinarstvom.
To su uglavnom nekakvi stereotipi kojima su žene označene, nekakve uloge koje
su joj ‘po prirodi stvari’ namijenjene. Zaista je pozitivno što imamo pristup
više nego prije, pa se može reći da smo uspjele ući unutra.
Nekada žene nisu
imale pristup vijestima, za njih su bile određene laganije teme, o djeci,
obitelji, domu, ili tzv. lifestyle teme. Politika, nacionalna sigurnost, rat –
te su teme bile za muškarce. Srećom, danas to više nije tako. No, ženama je još
uvijek teško pomiriti obiteljski i profesionalni život.
Od žena se uvijek traži
više. One moraju na poslu biti točnije od svojih muških kolega, kad uzmu
bolovanje jer im se, primjerice, razboljelo dijete, dolazi do nezadovoljstva i
negativnih komentara. To se ne događa samo u medijima, već i u drugim
djelatnostima.
Što
još nije otvoreno ženama?
Postoji
tzv. Stakleni strop – ženama je omogućen rad, ali još uvijek ih nema dovoljno
na pozicijama moći. One su novinarke, ali teže postaju urednice. Ali pogledajmo
primjer Oprah Winfrey, medijski najmoćnija osoba u Americi i svijetu. Ona
pokazuje kako se ne smije odustati, kako se mora biti uporan. Izgradila je
medijsko carstvo.
Kako
komentirate slučaj WikiLeaks?
Julian
Assange nije novinar. On je mladi čovjek koji je htio pokazati nekakvu
odvažnost i možda se čak i osvetiti autoritetima. Novinarstvo nikada ne bi
smjelo nauditi, naškoditi u bilo kojem smislu.
Kako
danas možemo znati, u moru informacija kojima smo svakodnevno izloženi, što je
istina?
Novi
mediji donijeli su pozitivne i negativne pomake. Danas imamo brz i jednostavan
pristup brojnim informacijama, no postavlja se pitanje u što vjerovati i kako
ih vrednovati? Trebalo bi ponuditi edukaciju, odnosno mlade ljude, buduće
odrasle građane, poučiti što je vijest, a što je glasina.
Živimo
li u svijetu slobode govora?
Na
tom se području još mora poraditi. Čak i u SAD-u, gdje funkcioniramo prema 1.
amandmanu, nije jednostavno informirati štiteći državnu sigurnost, a
istovremeno kritizirati i ukazati na probleme koje prate vladajuće strukture. Još
uvijek postoje zemlje u kojima se novinare penalizira. Na Istoku, novinarstvo
je opasan posao, možete biti ozlijeđeni, završiti u zatvoru, možete izgubiti
glavu. Divim se svim tim ljudima koji traže istinu.
