"Naše emocije nam govore što naša duša želi da znamo. Lažni optimizam nas sprječava da vidimo ono što ne želimo vidjeti, ali ne može nas spriječiti da se spotaknemo zbog toga što ne vidimo.” ~ Gary Zukav
Okruženi smo lažnim optimizmom, baš kao i pesimizmom onih koji
vjeruju da su samo realistični i da su svi ostali jednostavno
nedovoljno obaviješteni ili nedovoljno mudri. U stvari, i jedni i
drugi su samo na različitim spolovima iste igle na kompasu.
I jedni i drugi su pod utjecajem vanjskih događaja mnogo više
nego što im se čini i što žele priznati. Kao što kaže Zukav,
lažni optimizam nas sprječava da vidimo.
Sprječava nas da se suočimo sa sobom i svojom Sjenom, a bez
osvjetljavanja Sjene, nema pravog duhovnog razvoja.
Tek kada Sjenu sagledamo, osvijetlimo je i zatim integriramo u
sebe, možemo postati cjelovite osobe. Lažni optimizam dakle nam
ne treba biti niti cilj, niti sredstvo kada idemo duhovnim putem.
On nas samo može ometi, jer nam stvara sljepilo za sve ono što
nam se ne sviđa, uključujući i neugodne emocije koje često želimo
izbjeći vjerujući da su istinski duhovni samo oni ljudi koji su
uvijek dobro raspoloženi i vječito nasmijani.
Neugodne emocije su vrlo važni putokazi na našem životnom putu,
one su vodiči koji nam pokazuju da je jedan dio nas uznemiren
nekim događajem, što je vrlo važno, jer to znači da je tom dijelu
potrebno iscjeljivanje.
Ako sve neugodne emocije stalno zatrpavamo osmijehom, i
uvjerenjima da treba misliti pozitivno, blokirat ćemo sami sebi
razvoj, jer će ovi dijelovi još dugo ostati neiscjeljeni.
Prihvaćanje neugodnih emocija i suočavanje s njima i svojim
slijepim mrljama, nikako ne znači da ćemo se pretvoriti u
negativnu osobu, koja u svemu vidi prije problem nego šansu i za
koju je svijet neprijateljsko mjesto.
Ovo je druga krajnost, a kao i uvijek pravo rješenje je u
postizanju ravnoteže.
Preduvjet za postizanje unutarnje ravnoteže je da prihvatimo
odgovornost za svoj život i sve što nam se događa, naravno i za
svoje neugodne emocije.
Kada ih prepoznamo, a to se nekada neće dogoditi, možemo im
poželjeti dobrodošlicu, prihvatiti ih i pokušati otkriti na koji
naš neiscjeljen ili nedovoljno iscjeljen dio ukazuju.
Nećemo naravno uvijek prepoznati uzrok ovih emocija, ali dovoljno
je i samo prihvaćanje odgovornosti za njihov nastanak.
Ključno je dakle da nikoga ne okrivljujemo (ni sebe, niti druge
ljude, niti okolnosti) za njihov nastanak. Samo da budemo svjesni
da u nama postoji dio koji je neiscjeljen i na koji nam neka
emocija (ili emocije) ukazuje.
Ovo je često dovoljno da dovede do smanjenja napetosti koju
obično izazivaju neugodne emocije.
Prihvaćanje emocija, kakve god da su u tom trenutku, ljekovito
je, jer nam patnju u stvari svara pogrešno uvjerenje da je ta
emocija “loša” ili “neprihvatljiva” za nas ili za osobu kakva
želimo biti.
Nema neprihvatljivih niti loših emocija, one su samo naši vjerni
vodiči ka samospoznaji i ispunjenom životu.
Autor: Suzana Vemić, centarprozor.wordpress.com