Postoje dvije različite vrste razmišljanja koje roditelji mogu postaviti svojoj djeci, a temelje se na rezultatima analize koju je provela psihologinja sa Stanforda, dr. Carol Dweck.
Fiksni način razmišljanja uvjerenje je da se sve osobine s kojima
se ljudi rađaju, bila to pamet, njihova sposobnost pravilne
reakcije na razne situacije, kreativnost i još mnogo toga, ne
mogu promijeniti i oblikovati iskustvom. Bez obzira na to kako bi
se osoba mogla pokušati promijeniti i poboljšati, čak i uz
pozitivnu stimulaciju, to je nemoguće učiniti. Suprotno
tome, stanje uma usmjereno na rast, prema publikaciji dr. Dweck,
pomaže ljudima da napreduju pod pritiskom. Oni vide nedaće kao
izazov koji treba prevladati i neće prestati pokušavati sve dok
se ne postigne konačni cilj, kakav god to bio.
Kategorija u koju djeca u konačnici spadaju ovisi o
poticaju ili nedostatku poticaja roditelja
To je zato što je, prema Greater Good Magazineu, dječji
stav o samima sebi rezultat onoga što su u njih usadili njihovi
roditelji. I zbog toga roditelji trebaju motivirati svoju djecu
da sudjeluju u namjernoj praksi, kako bi bili uspješni u svojim
nastojanjima. To znači da roditelji stvari kao što je
neuspjeh trebaju usaditi kao normalne i kao nešto što se mora
dogoditi, jer “frustracija i zbunjenost dio je rješavanja
problema, a ne mjerenja talenta na temelju urođenih
sposobnosti”, piše u publikaciji. Umjesto toga, uvjerite
djecu da je naporan rad taj koji sve čini mogućim.
Temeljna tema je da što su ljudi uspješniji, to su spremniji
raditi na postizanju krajnjeg cilja, bez obzira na to kakav bi on
mogao biti. A razlog zašto su djeca spremna nastaviti raditi, čak
i nakon neuspjeha, je taj što su ih roditelji naučili da prvi put
kada pokušavaju ostvariti zadatak, možda neće biti
uspješni. Ako se iz tog neuspjeha nešto naučilo, onda nije
bilo sve uzalud. Umjesto toga, neuspjeh postaje odskočna točka i
za sljedeći pokušaj uspjeha koristit će različite tehnike kako bi
potencijalno bio uspješan.
S obzirom na to, djeci ne treba govoriti da su dobro odradili
posao samo kad su nešto dobro napravila. Treba ih ohrabriti da
ustraju i kad stvari postanu teške. Čineći to, djeca će naučiti
ne odustajati od sebe ili svojih sposobnosti, upast će u
kategoriju onih koji se usredotočuju na rast i napredak i vidjeti
da je sve moguće, piše inc.com.
