Goranka Perc ima 45 godina i nedavno se suočila s dijagnozom maligne bolesti - rak dojke. Od dijagnoze pa kroz sve korake bolesti i liječenja nailazila je na prepreke koje su joj samo otežavale put ka oporavku. Bila je ljuta na naše zdravstvo, a ljutnja je, uz još neke emocije, veliki pokretač.
“Većina nas je, suočena s dijagnozom maligne bolesti, krenula u
preispitivanje samih sebe: gdje smo pogriješili, što smo mogli
učiniti drukčije… i to u svemu, od prehrane do našeg odnosa s
drugim ljudima. I nekako krenemo učiti puno stvari ispočetka”,
započela je Goranka svoju priču na Nismo same.
Goranka kaže da je nakon dijagnoze naučila da “nemamo pojma
koliko smo snažni i da možemo izdržati neusporedivo više no što
uopće možemo pojmiti”. Naučila je i to da se moramo okružiti
pozitivnim ljudima, za koje znamo da će nam pružiti podršku.
“Kada osobe kažu da im je rak donio puno lijepih stvari, ja ih
razumijem. Meni je donio Ivanu, Ljiljanu, Renatu i
Irenu.” Nakon dijagnoze nađete vremena za puno stvari koje
ste stalno odgađali. Ponekad su to velike, a ponekad i male
stvari kao što je čitanje obične knjige, piše Goranka.
Strah je dio naše kulture, a mi smo žrtve te
kulture. Društvo nas uči da brojimo neuspjehe, a ne da se
veselimo uspjesima! Svi se pitamo kako to promijeniti. Kada smo
fokusirani na samo jednu stvar, njome postanemo opsjednuti, a
naša svijest je vrlo često fokusirana na loše stvari i strahove.
Goranka ih se odlučila riješiti.
“Ja želim ići kroz svijet s osmijehom na licu i pod ruku s
osobama koje će se sa mnom veseliti! Želim raditi stvari koje sam
sama sebi obećala da ću jednom učiniti. To su bile neke moje
skrivene želje. I to ‘jednom’ nikako da dođe. Jedna od mojih
skrivenih želja bio je i Camino de Santiago, šetnja duga 800
kilometara. Odlučila sam da je to ‘jednom’ – sada.”
Goranka je krenula u svoju dugo željenu
šetnju. Želi to učinit zbog sebe, jer je sama sebi to
obećala. “Želim to učiniti zbog Ivane i njezine
udruge Nismo same, koja je meni i stotinama drugih žena
dala vjetar u leđa kad nam je trebalo i koja je u godinu dana
napravila čuda.
(FOTO: Goranka
Perc/privatna arhiva)
Želim to učiniti zbog Ljiljane, i jedinih riječi koje je opisuju,
a koje su – žena zmaj; zbog Renate koja me nasmijava do suza, pa
me i sama pomisao na nju već uveseljava i puni; zbog Irene koja
me ne prestaje oduševljavati svojom kreativnošću, i koja zrači iz
svake i najmanje stvari koju napravi, iz svih boja kojima nas
obasipa.
One mi nisu postavljale nikakva pitanja, i podržale su me na
svakom koraku moje odluke o odlasku. Želim to učiniti i zbog svih
drugih žena koje sam upoznala u posljednjih godinu i pol. Želim
prošetati tih 800 kilometara za sve žene koje su se jednom u
životu našle oči u oči s rakom dojke. Ili bilo kojim drugim
rakom. Odlučila sam da ću imati snage, i da ću naučiti smoći
snage ako mi je putem ponestane. I da ću moći tu snagu po
povratku podijeliti svim ženama.”
Jedino što možemo nadodati jest: Buen camino, Goranka!
Gorankin put možete pratiti i podržati je na
stranici Nismo same ili na Facebooku
