Nema tu neke velike filozofije, lako ih je prepoznati jer se u njihovoj blizini osjećate dobro.
Sve je jednostavno i prirodno, prihvaćaju vas takvima kakvi ste,
ne postavljaju pitanja od kojih vam je neugodno, i imate osjećaj
da ste nekako bolji nego što u stvarnosti jeste. Ako postoji
sasvim malo zrnce dobrote u vama, u blizini takvog čovjeka ono
kao da se množi, i vi rastete i toplo vam je od tog poticaja koji
je više prihvaćanje, nego poticaj.
Ljudi u čijoj se blizini raste uspijevaju nekako neutralizirati
ružno i zlo lice svijeta, kao da imaju tajni ključ koji otvara
vrata iza kojih nema grubosti, licemjerja i isključivosti.
Oni nikad ne istupaju u ime bilo čega i bilo koga, već samo u
svoje osobno ime, ili ime ljudskog u čovjeku, koje se u svakome
od nas jednako boji, jednako brani, i jednako gladuje za
uvažavanjem i zagrljajem.
Svoje mišljenje izražavaju uljuđeno i blago, jer su mirotvorci
koji razumiju da se svijet razbolio od agresivnog crtanja
zagrada, osuđivanja i nametanja samo jedne istine, svjesni da
takav put vodi u sve veće podjele, otuđenje i mržnju.
Ljudi u čijoj se blizini raste malobrojni su i tiho stoje po
strani jer znaju da ništa bitnoga ne mogu promijeniti. Kao što
krošnja velikog stabla ne može drugo osim pružiti dobar hlad i
zaklon, ptici i čovjeku jednako.
To možda nije puno, ali u određenom trenutku ipak je nekakva
utjeha.
Predah od samoće. Odmor od predrasude.
I slabašna vjera da na kraju čovjek možda ipak neće ostati sam,
unutar malenog kruga kog je sam oko sebe iscrtao.
Autor: Edit Glavurtić
