Treba li pogađati? Luis Fonsi, Justin Bieber i Daddy Yankee čine se neuništivima. I dvanaesti tjedan u nizu po-la-ko se smiješe s vrha službene radijske liste stranih singlova u Hrvatskoj.
I time su postavili novi rekord u uzastopnom boravku na broju
jedan Airplay Radio Charta u petnaestgodišnjem razdoblju njegova
postojanja. Zanimljivo je kako je Luis Fonsi – sve do pjesme
‘Despacito’ – bio poznat po romantičnim baladama, a sve-svjetski
hit ljeta posložio je tako da uz brzi ritam iskoristi mogućnost
da riječ ‘despacito’ rastavi na slogove. I tako je učini
ljepljivom i pjevnom. Pa i pamtljivom. Toliko traženom da će,
sasvim sigurno, završiti u semplu ili inspiraciji i na način na
koji je singl ‘I’m Too Sexy’ britanskog benda Right Said Fred
završio u novoobjavljenoj pjesmi njezine mračnosti Taylor Swift.
Kantautorica se odlučila na tamniju sebe i stvar s ironičnom
potkom. I s ‘Look What You Made Me Do’ – je bez greške –
promijenila brojke rekorda za pregled nove pjesme u prvome danu
emitranja na YouTubeu (govori se o 19 milijuna) i pojavljivanju
na streaming servisu Spotify (osam milijuna preslušavanja).
Pritom je 200 tisuća ljudi taj isti petak legalno kupilo stvar u
svjetskim digitalnim dućanima. Grupi Right Said Fred trebali su
tjedni da završe na prvome mjestu lista singlova širom svijeta,
Taylor Swift je to učinila u 24 sata. Razlika je jasna – dvadeset
i šest godina je dugo vrijeme i nosi sa sobom niz promjena u
načinima razmišljanja, tehnološkim dosezima i stilovima života.
Pa i u načinima skladanja i slojevima glazbene produkcije.
Poslušajte paralelno odslušati veselu britansku pjesmicu i
odrješitu stvar američke zvijezde jednu za drugom i uočit ćete
razliku koja se mjeri glazbenim galaksijama. Jer, Right Said Fred
svoj singl datiraju u 1991. godinu pa tako i zvuči. Kao plošnija
verzija jednokratnog pop hita.
To je, dakle, evolucija pop glazbe. Ona koja se mogla
predvidjeti.
S druge strane, Queens of the Stone Age su polako evoluirali,
ističe Paste. I dodaje kako nakon dvadeset godina karijere zvuče
jednako energično. Njihov album ‘Villains’ donosi, piše Q,
dovoljno dobar recept da stvari učini začinjenima. Začine na
sedmom albumu kalifornijskih alternativnih rock ikona pripremio
je Mark Ronson, producent koji je većinu karijere posvetio
urbanim i pop zvijezdama kao što su Lady Gaga, Adele, Bruno Mars
ili Amy Winehouse. No, upravo pristup novome otkrivanju crnoga
zvuka u pjesmi ‘Uptown Funk’ bila je ulaznica za spajanje
nespojivih. Naizgled nespojivih. Jer, činilo se kako bi malo tko
Queens of the Stone Age i Marka Ronsona mogao staviti u istu
rečenicu ili isti studio. No, vidite, 2017. je i ona nam svakoga
dana pokazuje kako je svijet popularne glazbe skloniji
eklekticizmu, propitivanju i spajanju kao malokad do sada.
‘Album donosi osjećaj hitnosti bez hitnih slučajeva’, slikovito
će Josh Homme u razgovoru za New Musical Express dodajući kako je
vrijeme takvo da ‘nema potrebe da čekate već da ono što želite
učinite odmah i sada’. Možda je to stoga što album – uz nekoliko
usporenih trenutaka – donosi rasplesane Queens of the Stone Age.
Ili zato što samo na taj način možete uistinu uživati u trenucima
koji vam se u životu nude. A biti članom rock and roll benda
donose tu lijepu mogućnost, ističe Homme, da sam određuješ svoje
ciljeve, svoja očekivanja i svoje puteve. Jesu li oni ‘super
sexy’ kakvim se opisuje njihov najavni single ‘The Way You Used
to Do’ ili sasvim vintage, na način teve prijemnika na njihovoj
redizajniranoj internetskoj stranici, stvar je osobna izbora. Kod
Josha Hommea je u pitanju strast za ritmom. ‘Zaista volim
plesati’, reći će, ‘i zato, jednako kao Eagles of Death Metal i
Them Crooked Vulture, sviramo kombinaciju dancea, rocka i
elemenata tame.’
Pjesme s albuma ‘Villains’ grupe Queens of the Stone Age donose
nam istovrsnu vrst rock uzbuđenja, ritmova buke i gitarskih
riffova kakve smo od njih već dobivali. Kerrang će to nazvati
‘zanimljivim makeoverom’, a NME pokazateljom kako bend može
sjajno zvučati i glazbeno živjeti u sadašnjem vremenu. A to i
jest odlika ljudi široka pogleda i uspravljenih prema naprijed –
da se mijenjaju s duhom vremena. I u toj promjeni duha vremena i
sebe samih ponude najbolje od sebe.
I omoguće nam istinski užitak uživanja u rock glazbi. I nakon
evolucije glazbenih ukusa i ljudskih potreba koje dolaze s
vremenom.
Po-la-ko. Ali, dolaze. I zato smo uvijek – je li potrebno
pogađati – nekako uz glazbu i svoje omiljene pjesme ma koji
žanrova bile. I zato ih slavimo – Kendricka Lamara na MTV-jevim
nagradama, aFifth Harmony u programima radijskih stanica urbanog
i formata CHR-a.
Do nekog novog ‘Despacita’, dakako.
