Vatrena stihija koja "hara" Dalmacijom, kao i njezine katastrofalne posljedice ljetna su svakodnevica, posebice vezano uz periode dugotrajne suše koje utječu na pojavu požara.
Koliko se tijekom ljeta u pravilu opožari površine, tj.
koliko procijenjeno strada stabala i ostale vegetacije?
Požari, pogotovo u Dalmaciji, nisu nužno vezani za ljetni period
već uz periode dugotrajne suše. Međutim, ljetni požari češći zbog
povišene temperature te se puno više percipiraju iz razloga što u
ljetnom periodu u hrvatskom primorju boravi znatno veći broj
ljudi, a time je moguća i veća materijalna šteta. Požari se
uglavnom javljaju u sušnom periodu godine, a povećanjem
temperature u okolišu raste i opasnost od požara jer je tada
goriva materija podložnija zapaljenju. Prema podacima Državne
uprave za zaštitu i spašavanje na kraškom i priobalnom području u
2016 godini izgorilo je ukupno 19800 ha raslinja u ukupno 2913
zabilježenih požara. Samo u periodu od 01.06. do 31.10.2016.
godine izgorilo je nešto više od 7400 ha površine u 1407 požara.
Kada te podatke usporedimo sa petogodišnjim prosjekom (2011.-
2015.), ispada da je 2016. godine izgorilo 2200 ha manje, ali je
broj požara, u prosjeku, bio veći za 255 ili 8,8%. Rezultat
smanjenja opožarene površine po požaru možemo pripisati svakako i
našim vatrogascima koji riskirajući svoje živote nesebično brane
našu imovinu.
Međutim, bitno je naglasiti da promjene u globalnom okolišu ne
idu na ruku smanjenju broja požara jer povećanjem temperature i
sušnih perioda u budućnosti se može računati na povećanje izazova
u gospodarenju rizikom od nastanka požara na određenom području.
Bitno je stoga posebnu pažnju posvetiti kvalitetnom planiranju
okoliša te nabavci i prostornom rasporedu opreme za gašenje
požara.
Koja stabla najčešće stradavaju u šumskim požarima
tijekom ljeta na Jadranu?
Generalno gledano radi se o crnogoričnim vrstama iako ni
bjelogorica nije pošteđena pogotovo degradirani stadiji makije.
Svakako možemo razdijeliti ugroženost vrsta ovisno o ekološkim
(ponajviše klimatskim) osobinama prostora. U panonskom dijelu
najugroženije vrste su smreka i borovi (crni i bijeli bor), u
dinarskom području, iako kao rijetka pojava, požar najviše šteti
smreci, borovima i jeli. Mediteran možemo podijeliti na
submediteranski i eumediteranski dio. U oba područja pojava
šumskih požara nije rijetkost. U submediteranu najviše stradavaju
kulture crnog bora i horizontalnog čempresa dok na području
eumediterana su gotovo podjednako ugrožene crnogorične sastojine
i kulture (osobito alepski, brucijski, dalmatinski crni,
primorski bor, a najmanje pinija te horizontalni i vertikalni
čempres, borovice) i uglavnom degradacijski stadiji sastojina
vazda zelene bjelogorice (crnika, oštrika divlja maslina, lovor,
rogač, tršlja, hudika, mirta, zelenika, obična planika, krkavina,
vrijes, bušin, ružmarin, kadulja, smilje.
Koliko treba navedenim stablima da narastu i koliki je
njihov značaj u vegetaciji jadranskog podneblja?
Najveći je problem što se prilikom požara ne uništavaju samo
nadzemni objekti, već stradavaju površinski organski ostatak te
mikroflora i fauna u tlu koja je izrazito važna za normalno
kruženje materije. O kakvom je problemu riječ najbolje govori
podatak da je Kina u periodu od 2000. do 2010. godine uložila
više 100 milijardi USD na sadnju stabala kako bi zaustavila
dezertifikaciju, međutim, upravo zbog nepostojanja mikroflore i
mikrofaune u tlu organski ostatak- lišće i grančice, ne ulazi u
proces razgradnje čime čitav sustav postaje neodrživ.
Vrijeme regeneracije ovisi o vegetaciji kojom se sanira opožarena
površina, samom stupnju oštećenja zemljišta prilikom i nakon
požara te kvalitetom staništa, a često iznosi i nekoliko desetaka
godina.
Kako se zaštititi od šumskih požara u vidu odabira
raslinja, sadnje stabala kao i primjenom nekih ostalih mjera
(savjetovati što činiti u cilju prevencije)?
Najbolja je zaštita planiranje i prevencija kako prostora tako i
resursa za gašenje požara. Postoje efikasna rješenja koja se mogu
relativno lagano uklopiti u prostor oko naselja kako bi se
smanjila ugroza ljudi i imovine od požara. Kao jedan korak u tome
je potrebno educirati ljude o karakteristikama važnijih vrsta
stabla, širenju požara i važnosti šuma općenito. Primjerice,
alepski bor Pinus halepensis L. kao pionirska vrsta na području
Mediterana odličan je izbor, ali samo kako bi pripremio stanište
za tzv. klimatogenu vegetaciju kao što su na primjer hrast crnika
Quercus ilex L. ili hrast medunac Quercus pubescens Willd.
Također, alepski bor sadrži dosta smole i eteričnih ulja te time
lakše gori u odnosu na navedene hrastove. On spada u grupu
pirofita što znači da se dobro obnavlja na staništima nakon
požara, ali prilagodba kojom raspršuje češere negativno utječe na
širenje požara.
Najveći problem prilikom širenja požara predstavljaju zapuštene
parcele i polja preko kojih se vatra, ako se inicijalno radi o
tzv. prizemnom požaru, može proširiti u krošnje stabala te tako
nastaje takozvani visoki požar koji može nanijeti enormne štete
ukoliko ga se ne stavi pod nazor i ugasi.
Što se događa s opožarenim stablima tj. Stradalom
vegetacijom u požarima, kako najkvalitetnije sanirati ta
područja?
Na požarištu je bitno čim prije izvršiti sanaciju staništa sa
ciljem sprječavanja procesa površinske erozije tla te pedosferu
privesti proizvodnosti i plodnosti. Drugim riječima, potrebno je
vratiti mikofloru i mikrofaunu u tlo kako bi se nastavilo
cikličko kruženje hranjiva u tlu.
Sam proces erozije tla izrazito je opasan jer se događa spiranje
tla. Intenzitet spiranja ovisi o količini padalina, jačini udara
vjetra i generalnoj orografiji terena- prvenstveno o inklinaciji
kada su u pitanju padaline.
Lošim izborom sadnog materijala za pošumljavanje ili lošim
izborom vremena za izvođenje radova možemo anulirati sav trud i
sredstva, ako se sadnice koje se posade posuše ili, ako se bačeno
sjeme ispere vodom prilikom prve veće kiše.
Također, orografske karakteristike terena utječu na izbor metode
za sanaciju opožarenih površina. Tako je kod izrazito položenih
terena isplativije rasuti sjeme dok kod je kod nagnutih terena
potrebno posaditi svako novo stabalce ili grm.
Koja stabla treba saditi na opožarenim područjima i u
kojoj mjeri?
Podaci brojnih istraživanja pokazuju kako je prilikom sanacije
velikih opožarenih površina potrebno koristiti pionirske vrste,
alepski bor Pinus halepensis na prostoru eumediterana te Pinus
nigra crni bor na području submediterana, upravo zbog njihove
sposobnosti brzog razvoja na takvim degradiranim staništima.
Međutim, od neizmjerne je važnosti obaviti na vrijeme i prema
propisima struke sve uzgojne radove koji su potrebni kako bi se
izbjeglo stvaranje gorive mase u mladim sastojinama alepskog
bora. Konačno, kada se ostvare uvjeti, izričito je važno izvršiti
i konverziju sa klimatogenim zajednicama područja koje je
izgorilo. Na taj način povećavamo otpornost šuma na požare i
potičemo prirodne cikluse obnove šuma čemu bi trebali težiti te
možemo dobiti šume koju su rasle na ovim prostorima davno prije
nego što ih je čovjek svojim aktivnostima u velikoj mjeri
uništio.
Ukoliko se radi o relativno maloj površini uz objekt,
preporučljiva je sadnja bjelogoričnih vrsta koje su prisutne na
prostorima, vodeći računa o krajnjim dimenzijama vrste, količini
slobodnog prostora, te značajkama rasta vrste pogotovo korijena i
karakteristikama staništa, ali i o potencijalnim štetnicima koji
se mogu njoj javiti.
