4 od 10 najboljih albuma objavljenih u Dancing Bearu u prvih 9 godina novog tisutljeća
Prema izboru renomiranih domaćih glazbenih kritičara Aleksandra Dragaša, Ilka Čulića i Zlatka Galla čak 4 izdanja objavljena pod okriljem diskografske kuće Dancing Bear svrstana su među top 10 najboljih albuma u prvom desetljeću tekućeg stoljeća. Istoimeni album grupe Goribor iz 2007. godine, također ponosno objavljen u Dancing Bearu, proglašen je najboljim izdanjem 21. stoljeća na ovim prostorima.
Najbolji album objavljen u regiji:
Goribor Goribor (2007.): U svijetu u kojem samo nebitno bitnim postaje, nije tekstopisac i frontman Aleksandar Stojković ST jedini čija ‘majka brine’ jer joj ‘sin sve zna, samo ne zna da se prilagodi’ pa mora da voli i kad boli, i da govori i kad gori, i da piše i kad jedva diše, da skrhan smeje se, da čist iz ovih govana nestane i zauvek svoj mir pronađe’.
U doba tranzicijskih prilagodbi nije se ‘snašao, sa ljudima našao, u neku mračnu priču rano ušao’, ali zna da drugačije i nije moglo biti jer nije takvog kova. U međuvremenu, ostaje na samo da ‘rolamo, rolamo, pušimo, pušimo’ i da ‘umorni, razočarani, tablete guramo’, da ‘stalno nešto pijemo, samo da zaboravimo’. Ipak, i ST kaže ‘hoću da živim’ čak i kad se pita ‘tko je tko i tko je kome’ u tami iz koje crpi blues kao stanje svijesti, uma i metaforu života, držeći se zubima za one ‘sjajne niti’ što ih Ian Curtis više nije mogao naći.
Lomeći ‘radost i tugu na stihove’, iskazao se kao jak pjesnik egzistencijalne poezije o traženju smisla i besmislici svakodnevnice. U oštroj produkciji Edija Cukerića, nad teškim loopovima i još težim dionicama prijeteće potmule tmine basa nadvijaju se repetitivni akordi jecajućih gitara, bolono zavijajuće solaže, tmaste orgulje, duhovima prošlosti opsjednute usne harmonike, monkovski klavir, bluesgrassovski bendžo, sve nešto na pola puta između bluesa, post-punka, elektronike, funka, Hendrixa i Trickyja, J.J. Calea i Joy Divisona, Becka i R.L. Burnsidea. Malo prije rata objavio sam debi album ‘Najvažnije je biti zdrav’ Obojenog programa.
Dvadesetak godina poslije ‘Goribor’ je potresna, iskrena i tužna (is)povijest bolesti Kebrine,moje, ST-ove generacije kojoj neće trebati ‘penziono osiguranje’ jer je devastirana ratom i tranzicijom. Koliko smo ostali zdravi, ne znam, no pjesme Goribora zvuče poput škrguta demona iz mračne prošlosti dok nam objesno razjedaju utrobu nervozne sadašnjosti, i nadamo se, ne zavuijek izgubljene budućnosti. Možda s ovim velikim i hrabrim albumom ex YU i post YU rocka te demone napokon istjeramo iz sebe. I nađemo svoj mir prije nego što umremo. – Aleksandar Dragaš (Jutarnji list, 2007)
Dancing Bearovi albumi smješteni u sam vrh domaće diskografije su:
THE BAMBI MOLESTERS – Sonic Bullets (2001.): The Bambi Molesters su se na jednom od najbljih albuma u povijesti rocka na ovim prostorima drznuli proširiti granice surf-rocka do neslućenih razmjera čime su se od perjanica relativno uskog žanra prometnuli u njegove inovatore, istodobno zagazivši u glazbene teritorije u koje do sada nisu zalazili.
“Sonic Bullets” nije samo odličan surf-rock album nego i mekano pretapanje surf-rocka s filmskom glazbom, post-rockom, psihodelijom, americanom i još koječim u superiornoj izvedbi jednog od najkulerskijih svjetskih (instrumentalnih) rock sastava koji je pridobio i naklonost gostiju poput Petera Bucka i Scotta McCaugheya iz R.E.M. te Chrisa Eckmana iz The Walkaboutsa i američkog kantautora Terry Lee Halea.
MAJKE Unplugged (2008.): Vrhovni propovjednik rock’n’rolla na ovim prostorima Majke je u unplugged izdanju predstavio kao ovovremenu verziju ili nastavljača tradicije mitoloških classic-rock, country-rock i southern-rock bandova poput The Allman Brothers Banda, Lynyrd Skynyrd, Crazy Horsea, Little Feata, The Banda, Stonesa i Facesa. Zapravo, Majke su u “tvorničkom” unplugged izdanju bile toliko veličanstvene da su sve eventualne granice između njih i njihovih slavnih uzora bile posve prebrisane dočim su nastup, a potom i objavljeni album nadmašili velik dio MTV Unplugged produkcije. Ovakve sinove rock’n’rolla ni američke majke više ne rađaju.
HLADNO PIVO Šamar (2003.): Petim studijskim albumom i šamaranjem punkom i metalom u monumentalnoj Denykenovoj produkciji gajnički pankeri potvrdili su status našeg ponajboljeg, a potom i rasprodanim koncertima u Domu sportova i našeg ponajvećeg rock benda koji je 2008. na Jarunu okupio 25.000 ljudi. Između “Par pitanja” kao imaginarnog razgovora hrvatskog branitelja i “Par pitanja” kao svojesvrsnim nastavkom “Treninga za umiranje” Pivo je sabilo humor, ironiju, parodiju i pronicljivo, cinično, ali kritički utemeljeno raskrinkavanje ružnih strana Lijepe naše u kojoj je doista “teško ful biti kul”. Naravno, ne ako ste Hladno pivo ili Edo Maajka.
GUSTAFI – Na minimumu (2002.): Na minimumu” nije potpuni u opusu Gustafa kakav su svojedbno bili “Sentimiento muto” i “Vraćamo se odmah” nego dovršetak neformalne trilogije kojim su istarski rokeri projahali imaginarnim glazbenim prerijama Texasa, pustinjama Meksika, močvarama Louisiane, atolima Kariba, makijama Mediterana, stepama Sibira.
Gustafi su “Na minimumu” pokrili glazbeni prostor između Manu Chaoa, Calexica, Toma Waitsa, Dr. Johna, Los Lobosa i Pere Ubua, podjednako suvereni u tex-mexu, americani, rock’n’rollu, post-rocku, rhythm’n’bluesu i world music idiomima, sve skupa obilato začinjeno istarskim glazbenim travama iz vrta Edija Maružina – pjesnika, glazbenika, vinara, sommeliera, uzgajatelja pasa i konosera života koji pomiruje urbano i ruralno, lokalno i globalno u osebujnu, razbarušenu i pomalo divlju cjelinu.
