Jesmo li sretni ili ne pitanje je, prije svega, našeg vlastitog načina života i stava
U bilo kojoj težoj životnoj situaciji ili jednostavnoj u onoj u kojoj nam se sve čini kao da je propalo i da više nema spasa, tu bi uvijek trebao biti veseli glas Optimista koji će nas uvjeravati kako samima sebi ne bismo trebali ništa predbacivati jer će sljedeći put sigurno biti bolje.
No, mnogi od nas popuste mrzovoljnom i ‘tmurnom’ Pesimistu u sebi, koji nam uvijek prigovara da smo upravo mi najviše krivi za neuspijeh i da će nam uvijek i biti tako.
Podsjeća nas kako smo jučer zakazali, uvjerava nas da će nam se isto dogoditi i sutra. Tako utučeni, ne vidimo izlaza, jer su naši strahovi i brige nadglasali izglede za uspjehom.
Psiholozi su desetljećima proučavali ovakve osjećaje, o čemu svjedoči i 170 000 objavljenih članaka na tu temu u razdoblju između 1887. i 1999., dok su pozitivni osjećaji poput optimizma i sreće obrađeni u svega 12 000 priloga.
Psiholozi su svojim pacijentima zadavali zadatak da nanovo prožive teške životne situacije kako bi izliječili ‘bolesnu’ dušu, sve dok psiholozi nisu došli na ideju da to možda i nije najbolji način.
Shvatili su da bi se na isti način moglo stvarati i jače pozitivne osjećaje, a iz tog se novog načina razmišljanja 90-tih godina razvila i nova grana psihologije – pozitivna psihologija.
Martin Seligman sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, jedan od pionira psihologije pozitivnog mišljenja usko se bavi srećom i optimizmom. Tako je na dvanest pacijenata kojima je dijagnosticirana depresija ispitao program treninga.
Pacijenti su svake večeri trebali zapisati tri lijepe stvari koje su im se dogodile toga dana, morali su raditi bez stresa, govoriti i razmišljati dobro o sebi, biti svjesni svojih jakih strana te ih i iskoristiti.
Nakon četrnaest seansi bili su znatno sretniji od pacijenata iz druge grupe u kojoj se razgovaralo samo o negativnim osjećajima. Jesmo li sretni ili ne pitanje je, prije svega, našeg vlastitog načina života i stava.
Koji je ključ sreće? Nekada se susrećemo sa situacijama koje nije lako prebroditi pa je važno kako ćemo reagirati.
Ako mislite pozitivno, ne brinite, neće vam se tako lako pokvariti raspoloženje, a što je važnije, lakše ćete se oporaviti od teških životnih situacija i duže ćete živjeti.
Martin Seligman smatra kako optimiste obilježavaju tri ključna faktora. Prvi je urođena nadarenost za pozitivno mišljenje, zatim životne okolnosti i na kraju, odlučnost radi koje su i sposobni optimistično gledati na stvari i općenito na svijet oko sebe.
Koje mehanizme treba prozreti? ‘Uspio sam!’, rekao bi optimist. Ako položi ispit ili dobije dobar posao, znat će da je sam odgovoran za to. Pesimist će u protivnome smatrati da je sve to samo slučajnost. Slučajno su na ispitu bila prava pitanja, poslodavac je slučajno imao dobar dan i sl.
Ako mu se pak dogodi nešto loše, pesimist najozbiljnije računa s tim da će se to ponoviti s katastrofalnim posljedicama. Optimist sam drži sudbinu u svojim rukama, analizira neuspjehe i sljedeći put ih ispravlja. I dok je pun samopouzdanja, pesimistu je ta riječ potpuno strana.
Nemojte predbacivati samome sebi! Kažete li nekome pri prvom susretu da je gubitnik, počet će izbacivati argumente koji dokazuju suprotno. ‘Moja supruga/suprug, moja kuća, moj auto,…’ Ako sami sebi uputite takvu kritiku, povjerovat ćete u nju i nećete se braniti.
‘Budući da ovakve i slične misli izviru iz naše nutrine, ophodimo se prema njima kao da su svete’, objašnjava nam Martin Seligman. Ako sljedeći put sami sebi nešto predbacite, imajte na umu kako biste se, da je riječ o nekome drugom, tomu žestoko opirali.
Tako će vam padati na pamet argumenti s kojima ćete nastupiti protiv samih sebe. Načelno vrijedi pravilo da što je teže predbacivanje samima sebi, to je vjerojatnije da je ono neosnovano.
Nemojte od miša raditi slona! Ono što će Pesimist šapnuti nekome u uho nije uvijek potpuno nevažno.
Ako vam tako ništa ne pada na pamet što bi ga moglo ušutkati, trebali biste razmisliti o šteti i upitati se: ‘Koliko je vjerojatno da je ovo najgori mogući scenarij koji sam si stvorio/la?’, savjetuje nam Seligman.
Ako nakon nekog razgovora ne dobijete posao, kolika je vjerojatnost da stvarno NIKADA neće dobiti posao?! Zar nisam dobio/la posao zato što sam gubitnik/ica? Zar se nisam dobro pripremio/la za posao?
Nerado ćemo poslušati odgovore koje nam diktira Pesimist, no postoje i objašnjenja Optimista. Je li moguće da je osoba koja je taj dan obavljala razgovor imala loš dan? Možda taj posao uopće nije savršen kao što sam vjerovao/la da bi mogao biti?
Odjednom, nismo više toliko sigurni da smo nešto pogrešno napravili. Ignoriramo mrzovoljnog čovječuljka na desnoj strani ramena i slušamo čovječuljka na lijevoj (ili obrnuto, kako vam više odgovara).
Slušajte u svakom slučaju, onog veselijeg i nasmijanog, jer on će vam uvijek reći ono što trebate čuti, a to je: ‘Natječi se negdje drugdje, sigurno ćeš uspijeti!’ I vidjet ćete da je u pravu …
