Kraljevsko vjenčanje će britanskoj ekonomiji od turizma i prodaje suvenira donijeti blizu milijardu funti Dinastija Windsor, kažu povjesničari
Pozivnice su odaslane, zna se svaki detalj. Spektakularnoj ceremoniji
vjenčanja britanskog kraljevića Williama i pučanke Kate Middleton u
zbornoj crkvi Westminster Abbey tog povijesnog 29. travnja nazočit će
tisuću uzvanika, na podnevni prijem u Buckinghamsku palaču kraljica
Elizabeta II poziva šesto probranih gostiju, a na svečanoj svadbenoj
večeri u čast sina i snahe, princ od Wellsa sa suprugom Camillom
ugošćuje ekskluzivni krug od 300 odabranika.
Na podnevnoj svečanosti
uzvanici moraju nositi dnevni frak ili žaket, a uzvanice koktel
kombinacije, dok je navečer obavezan frak ili uniforma, odnosno duga
toaleta.
Rezervirano je i stotinu tzv. ‘zlatnih pozivnica’ za slučajno odabrane
građane, da i pučani simbolično sudjeluju u slavlju na licu mjesta,
iako se zna da je njima mjesto u kilometarskom uličnom špaliru.
A među
svatovima naći će se najuža rodbina mladenaca i prijatelji, dok je
ostalo stvar dvorskog protokola – premijer David Cameron, vice-premijer
Nick Clegg, ministar financija George Osborne i lider Laburista Ed
Miliband, pa zatim predstavnici drugih kraljevskih dvorova, vlada,
parlamenata, Commonwealtha i vojnih snaga. Na čuđenje medija, pozvani su
David i Victoria Beckham, kao i bivše Williamove cure, ali ne i Barack i
Michelle Obama, kao ni njemački predsjednički par Christian i Bettina
Wulff, iako svatko upućen u protokol zna da bi poziv predsjedniku SAD
ili Njemačke bio diplomatski gaf, budući da princ William nije prvi u
nasljedničkom redu za krunu.
To je još uvijek njegov otac Charles, koji
se poslije pogibije Diane, oženio s dugogodišnjom ljubavnicom, Camillom
Parker, a ona – kako je to uglavljeno prije svadbe – neće biti
proglašena kraljicom, ukoliko prijestolonasljednik Charles zbilja
naslijedi majku.
I dok Britanci odbrojavaju dane do ‘vjenčanja 21.
stoljeća’, povjesničari pokušavaju dati pravi društveni i politički
značaj tom činu. Jer, kraljevska vjenčanja nikada nisu bila samo, a
najčešće nisu bila uopće svečanost ljubavi, pa ni sada u 21. stoljeću,
bez obzira što to više nije eminentno politički čin kao u Srednjem
vijeku, kada se, primjerice, veličanstvenom svadbom princa Artura – sina
i nasljednika Henrika VII – i Katarine Aragonske, slavio savez između
Kuće Tudor u usponu i trijumfalne Kuće Trastamara, koji su Španjolsku
pretvorili u prvu svjetsku silu.
Unatoč srednjovjekovnom glamuru, brak
nije bio konzumiran, a za razliku od takvih spektakularnih pirova, šest
svadbi Henrika VIII bile su privatne dvorske svečanosti, jer je zbog
dvojbi oko njihove valjanosti dvor izbjegavao goleme pučke parade.
Serija ‘Tudori’ na TV-Domi nedavno je podsjetila na prvo Henrikovo
vjenčanje s Arturovom udovicom Katarinom Aragonskom, te na drugo s Annom
Boleyn, iako još nije bio crkveno poništen brak s prvom ženom, zbog
čega nije bilo zgodno pirovati na velika zvona.
I tijekom tri slijedeća stoljeća, u vrijeme dinastije Stuart, povijest
pamti kraljevska vjenčanja kao privatne svečanosti s uskim krugom
uzvanika, jednom zbog toga što je mlada bila katolkinja, drugi puta
stoga što je germanska nevjesta bila toliko ružna, da ju nije bilo
uputno predstaviti puku. Engleska kraljevska obitelj u tom je
razdoblju uglavnom birala germanske princeze protestantske vjere, te je
tek 1917. George V dozvolio potomcima biranje bračnih drugova među
domaćim plemstvom.
Bio je to početak moderne romantične bajke o princu i
njegovoj izabranici, koja je dosegla vrhunac 1981. spektakularnom
ceremonijom vjenčanja princa Charlesa i stidljive plemkinje Diane, koju
je na ulicama pratilo 600.000, a na malim ekranima 750 milijuna
gledatelja diljem svijeta.
Kraljevsko vjenčanje će britanskoj ekonomiji od turizma i prodaje suvenira donijeti blizu milijardu funti Dinastija Windsor, kažu povjesničari, prošlog je stoljeća uspješno
vladala zemljom, jer se uspijevala nametnuti kao utjelovljenje
britanskih obiteljskih vrijednosti, sve dok se Dianin i Charlesov brak
nije pretvorio u katastrofu (a u obitelji se zaredalo još rastava), pa
bi sada njihov sin William trebao oživjeti idiličnu priču o pristalom
britanskom kraljeviću koji suprugu bira srcem. Zbog stezanja recesijskog
remena bit će nešto skromnije, no zato je, zahvaljujući novim medijima,
već sada globalna društvena sapunica, u kojoj kao da svatko na planetu
ima reći nešto svoje.
Na beskonačnim sajtovima, forumima i blogovima neumorno se komentira i
raspravlja o najneobičnijim detaljima događaja. Čitatelji pogađaju tko
je kreirao mladenkinu vjenčanicu, klade se koju će od tri vojnih
uniformi, mornaričku, pješadijsku ili avijatičarsku nositi William,
zanimaju se kako teku krojačke probe za toaletu nevjestine sestre, koja
će se glazba svirati tijekom ceremonije, trebaju li mladenci dio medenog
mjeseca provesti u škotskom Balmoralu ili u Yorkshireu, od kuda potječe
Kate i smiju li djeca nazočiti svečanosti, a ako ne smiju, da li se to
odnosi i na fetus trudne Victorije Beckham? Na Otoku je trenutno toliko
porasla potražnja za dvojnicima Kate i, naročito, Williama, da Williame
moraju uvoziti sa kontinenta, a divlji proizvođači suvenira više ne
pitaju za dobar ukus, nudeći kondome s prinčevim likom i vrećice za
povraćanje s portretima mladenaca.
Vjenčanje kao glavna turistička atrakcija budi nezapamćen interes,
spašavajući posrnuli britanski turizam. Najviše najavljenih turista su
bogati Rusi, slijede ih Kinezi, Indijci i Brazilci, pa Amerikanci i,
dakako, super-bogati Arapi. Tako nešto ne može proći ni bez Hrvata,
unatoč dvostruko višim cijenama za posjet Londonu u doba vjenčanja.
Dobrodošli su i ostali Europljani, iako će na hotel, hranu i suvenire
potrošiti četiri puta manje od Arapa.
Britanci se nadaju da će William i
Kate privući novu generaciju turista, a u svakom će slučaju to biti
prvo kraljevsko vjenčanje zabilježeno na društvenoj mreži, gdje će svaki
posjetitelj događaja i mreže moći dijeliti utiske, video snimke i
fotografije s lica mjesta, što je za britanski turizam nenaplativa
reklama.
Najpoznatija britanska tvrtka, kako nazivaju kraljevsku kuću, za sada
radi besprijekorno, pa se predviđa da će samo ovaj događaj britanskoj
ekonomiji od turizma i prodaje suvenira donijeti blizu milijardu funti.
No, s druge strane, mnoge tvrtke, naročito one male, već zbrajaju
gubitke zbog proglašenja dana vjenčanja nacionalnim praznikom, četvrtim u
samo jedanaest dana toga travnja, pa neki već računaju da će gubici
cjelokupne privrede biti nekoliko puta veći od zarade na vjenčanju.
‘Zemlja je na koljenima i Vlada moli malu privredu da je izvuče iz
gliba’- jada se Dick Searle, vlasnik male građevinske tvrtke sa šestoro
zaposlenih – ‘a onda daje zeleno svjetlo slavlju od kojeg će imati
koristi samo proizvođači kiča’.
