Svojim mališanima često tepamo da su naši maleni, slatki anđeli. No
znanstvenici dovode to u pitanje i upozoravaju da nije sve tako idilično
jer se djeca, kažu, ne rađaju pristojna.
Prema novom
istraživanju objavljenom u Proceedings of the National Academy of
Sciences, pristojnost nije urođena nego je rezultat djelovanja okoline.
Da sve bude još zanimljivije, to su istraživanje proveli profesor
psihologije na Sveučilištu Stanfordu Carol Dweck i student psihologije
Rodolfo Cortes Barragan nakon što su sumnjičavo pročitali rezultate
istraživanja iz 2006., provedenog na 18 mjeseci staroj djeci, koje je
“dokazalo” da djeca instinktivno žele pomoći.
U novom su
istraživanju podijelili djecu na dvije grupe, jedna je bila uključena u
igru loptom s osobom kojoj je kasnije trebalo priskočiti u pomoć, a
druga se igrala svojom loptom. Pokazalo se da će djeca zakupljena svojom
igrom rijetko priskočiti u pomoć, pa su zaključili da ljudi prečesto
koriste riječ “urođeno”, a zapravo je riječ o tome da ne razumiju kako
nježna rana iskustva i društveni znakovi utječu na to da djeca postanu
susretljivija i pristojnija.
Priskočit će pomoći onima koji imaju
nekakav odnos s njima, možda su uključeni u zajedničku igru.
“Djeca
uvijek traže socijalne znakove prema kojima će reagirati. Ono pokušava
zaključiti koliko igra osobe pored njega pokazuje da joj je stalo do
njega. Ako akcije i potezi te osobe komuniciraju uzajamnost, dijete će
priskočiti”, pojasnio je profesor Dwek.
Potvrdili su istraživanjem i
ponešto što smo već znali, ali nije zgorega ponoviti. Ako roditelji žele
odgojiti dijete koje ćete biti pažljivo i susretljivo prema drugima,
moraju se tako ponašati i sami.
“Djeca imaju tendenciju da se
ravnaju prema onome što vide da roditelji rade, a ne prema onome što oni
kažu”, napisao je u osvrtu na istraživanje E. Gil Clary, profesor
psihologije na Sveučilištu St. Catherine u Minnesoti. “I djeca će
vjerojatnije preuzeti takav model ponašanja ako imaju dobar odnos s
roditeljima”, dodao je Clary.
Na oprezno tumačenje znanstvenih
istraživanja poziva i naša sugovornica, diplomirana psihologinja i
certificirana terapeutkinja igrom Maja Bonačić.
– Kod svih
istraživanja uvijek treba biti jako oprezan pri interpretaciji rezultata
i izvlačenju zaključaka. Postoje određeni neurološki poremećaji, koji
su rijetki, gdje je kod djeteta mogući urođeni nedostatak emocionalne
empatije, a da pritom nije riječ o poremećaju socijalne kognicije.
Drugim riječima, djeca se ne rađaju zločesta, mogu se roditi u rijetkim
slučajevima djeca s urođenim neurološkim problemima – kaže Bonačić.
Kad
je pak riječ o tome što je normalno dječje ponašanje, a što je izvan
granica prihvatljivoga, psihologinja napominje da, kada govorimo o
najčešćem slučaju djeteta koje s ponaša na neprimjereni način, to
ponašanje je gotovo uvijek rezultat povratne informacije iz okoline.
–
Ponekad je to ponašanje rezultat emocija koje se manifestiraju na
neprimjeren način, a ponekad to ponašanje ima neku sekundarnu dobit,
poput privlačenja pažnje. Naravno, djeca se međusobno razlikuju po
temperamentu pa će kod jednog djeteta prije doći do intenzivne
emocionalne reakcije nego kod drugog, a samim time i do mogućeg
neprihvatljivog ponašanja – napominje Bonačić. Znanstvenici su međutim,
osim kontroverznih rezultata, ponudili i neke metode kako potaknuti
razvoj djeteta koje će prihvatljivo reagirati.
Roditelji mogu
potaknuti djetetovu svjesnost za druge, uključivanjem u timske sportove
te ohrabrivanjem djece da zajedno rade na rješenju nekog problema. Kad
zajedno rade na nekom zadatku, vjerojatnije je da će s radošću dijeliti i
plodove toga rada i veseliti se zajedničkom uspjehu. Zato su vjerojatno
i djeca koja već idu u školu, a uče u grupama, pokazalo se, ljubaznija
prema razrednim kolegama.
Ono što je važno, napominje naša
sugovornica, jest da se izbjegavaju izrazi poput “zločest”, jer će
dijete takvu povratnu informaciju integrirati u vlastiti identitet i
sliku o sebi te se zaista tako i početi ponašati (tzv. samoispunjavajuće
proročanstvo).
“Recept” za nošenje s djetetom koje se
neprimjereno ponaša je uvijek usmjeravanje na njegove emocije pri
postavljanju granica, ali i nuđenje prihvatljivijeg rješenja: “Vidim da
si ljut, ali kad smo ljuti ne udaramo drugu djecu/ljude. Možeš lupiti
nogom u pod ili lupiti šakom u jastuk”. Na ovaj način smo pokazali
razumijevanje, postavili granicu te pružili alternativu.
