Tridesetsedmogodišnji Romano Jurić živi, po struci ugostitelj, rodom je iz
Primoštena. Dugi je niz godina živio u Zagrebu. Nezadovoljan životom u
Hrvatskoj, odlučio se za odlazak. Kako nema obitelj, nije mu se bilo
teško odlučiti na takav potez.
Odredište – Norveška. Ondje živi posljednjih nešto više od dvije godine.
Od toga, godinu i pol na krajnjem sjeveru, na Svalbardu, novreškom
arhipelagu smještenom u Arktičkom oceanu.
“Dosad sam jako zadovoljan učinjenim i veselim se svakom novom danu u
ovom ledenom raju na zemlji. Ljudi uvijek pitaju zašto sam otišao pošto
sam imao jako dobar posao za hrvatske uvjete, kao i dodatne poslove
kojima sam si mogao osigurati solidan život. Nije to bilo ono što bih ja
želio, kvaliteta života kakvu bih želio. Potaknut iskustvima drugih
ljudi koji su uspjeli u svojoj namjeri, rekao sam si ako ne probam
cijeli život ću si predbacivati. Otišao sam u nepoznato”, priča Romano
za CroExpress.
“Prvi dani u Norveškoj su mi bili teški. Bez obzira što sam došao u
ljeto i nisam osjetio klimatski šok. Sam sa sobom, s hrpom životopisa
ispod ruke… Dnevno sam ih dijelio dvadesetak. Posao sam pronašao nakon
četrdesetak dana. Ne moram vam uopće opisivati kako je živjeti mjesec i
pol dana u glavnom gradu Norveške bez ikakvih primanja. Zaliha novca se
otopila neposredno prije pronalaska prvog posla. Ali kad čovjek jasno
vidi svoj cilj i vjeruje u sebe, druga opcija osim uspjeha ne postoji”,
kaže.
Na početku je u isto vrijeme radio nekoliko poslova, što mu je oduzimalo mnogo energije. Shvatio je da će tako teško dalje.
“Čuo sam za ‘čudesan otok’ ispod Sjevernog pola, 1000 kilometara
sjeverno od najsjevernije točke kopnene Europe. Uzbuđivala me sama
pomisao da ću pričati s nekim tko živi tamo. Krenuo sam u potragu za
poslom i kroz dva dana bio sam u kontaktu s vlasnicom hotela u
Longyearbyenu, koja je tražila radnika u hotelskom restoranu i baru.
Nisam dvojio ni sekunde i u roku tjedan dana bio sam u najsjevernijem
naselju na svijetu”, priča Jurić.
Potpuno drugačiji svijet
Prije odlaska u Norvešku, Romano nije znao niti riječ norveškog jezika.
Danas, nakon dvije godine života na sjeveru, kaže kako solidno
komunicira s gostima i u svakodnevnom životu. Radno mjesto od dolaska na
Svalbard nije promijenio.
“Na radnom mjestu vlada opuštenost, nemate poslodavca koji vam je stalno
nad glavom, gazdarica prema zaposlenicima ima povjerenje. Radim šest do
osam sati. Na to se nije teško naviknuti”, kaže Romano za CroExpress.
“Svalbard je ogromno prostranstvo čudesnih ljepota koji je jednostavno
grijeh ne istražiti. Puno toga se tu može, samo uz malo mašte i dobre
volje, dani mogu biti ispunjeni u potpunosti”, dodaje.
Stanarina kao dvije hrvatske plaće
Trenutno živi u unajmljenom stanu. Stanarina mu iznosi dvije prosječne
hrvatske plaće. Naravno, s obzirom na norveški standard, to ne
predstavlja toliko veliki problem. Svaki mjesec čak uspije u uštedjeti.
“Zaključio sam da se, nakon nekog razdoblja života u Norveškoj, može
riješiti dosta stvari kada govorimo o lagodnom i normalnom životu.
Vjerujem da ima Hrvata u Norveškoj koji će reći da im je teško. Je,
teško je, borimo se. Ali na kraju sve dođe na svoje”, zaključuje.
Dodaje da planira na Svalbardu ostati još pet godina. I nakon toga se vratiti u Oslo. O povratku u Hrvatsku ne razmišlja.
