Marjana Botić, gradska vijećnica Akcije mladih reagirala je priopćenjem na produženje koncesije na 50 godina koje je Vlada RH odobrila turskoj Dogus grupi za marinu Borik.
“13.490.760 kuna “investitor” Dogus planira uložiti u marinu
Borik. Na osnovi tog ulaganja tražili su i dobili od Vlade
Republike Hrvatske maksimalno produženje koncesije na punih 50
godina. Dodatnih 33 godine investitoru Dogusu potrebni su da
vrati to “ogromno” ulaganje!!
13.490.760 kuna podjeljeno na dodane 33 godine inosi 408.810 kuna
i 90 lipa po godini. Ili preračunato u eure godisnje ce Dogus
morati ulozitii otprilike 54 tisuce eura da opravda ovakvo
maksimalno produženje koncesije!
Cijela marina Borik sa svim svojim skupim vezovima za godišnje
ulaganje u vrijednosti od otprilike jednog jednosobnog stancica
od 30 – 32 metra kvadratna! I tako 33 godine kako bi Dogus mogao
vratiti takvu znatnu investiciju!
Svatko od mnogih mladih podozetnika ili čak samo mladih obitelji
koje će za takav stančić od 30 – 32 m2 platiti u 33 godine kamatu
koja će povrat banci uvećati na duplu vrijednost takvog stančića
rado bi od Vlade RH dobio takvu jednu marinu na iskorištavanje,
ne po novim nego po starim uvjetima i sigurno bi i bolje
gospodario i više ulagao!
Ako to Dogus ili Vlada RH smatraju da nije tako, Akcija mladih i
nezavisnih poziva ih javno da nam marinu Borik prepuste u
podkoncesiju pod starim uvjetima pa ćemo pred očima javnosti
pratiti zaradu i ulaganja te povrat mizernih 13.490.760 kuna, ne
33 nego 15 godina, uz zaposlenje i primjerene plaće zasigurno
vise od 15 sada zaposlenih. Stalno ili sezonaca? A vjerojatno
većinom sezonskih radnika koje trenutno veliki “investitor”
zaposljava.
Vjerujemo duboko da nigdje u svijetu kamo mladi iz Hrvatske
hrpimice odlaze nećemo naći ovakav investicijski eldorado koji je
našao Dogus kod Vlade RH ovdje u Zadru.
Šteta samo što nitko od vlastitih građana Republike Hrvatske nema
priliku za jednake takve investicijske prilike koje razni Dogusi,
generalisimusi, gazde i slični imaju. Možda bi uspjeli ostati
živjeti i raditi u vlastitoj zemlji, a ne po Irskoj, Kanadi,
Njemackoj…”
