Više od 930 osoba plovilo je prošli tjedan Jadranom u Floti Mirno more, kako bi povezalo socijalno marginalizirane mlade i borilo se protiv predrasuda koje im otežavaju živote.
Od 1994., kad je austrijski pomorac Kristian Winkler pokrenuto
Flotu mira Mirno more, ona je svake godine rasla i na tridesetu
obljetnicu dosegnula svoj organizacijski maksimum od više od
stotinu brodova, a njezin glas se širi među djecom poput
nezamisliva sna.
Nama je super lipo
Na pristaništu u Marini Kaštela usidrili su se brodovi koji su
na “Mirno more” krenuli iz matičnih marina. Među njima je 535
sudionika i oko 400 volontera iz 28 zemalja, od čega oko
trećina iz Austrije.
Sudionici vježbaju različite vještine – nabacivanje konopa,
pogađanje iz vatrogasne pumpe… – uštimavaju pjesme i crtaju
ležeći po podovima.
Deviza “Mirnog mora” je da ljudi s različitim iskustvima
provedu zajedno vrijeme i upoznaju se i stvaraju prijateljstva
koja ih bodre tijekom cijele godine.
“Nama je dobro. Nama je super! Nama je lipo. Nama je super
lipo”, kaže Branko iz Centra za pružanje usluga u zajednici
“Mir” iz Rudina, koji također s još jednim Brankom iz iste
ustanove vježba vatrogasne vještine.
“A večeras idemo na koncert. Tamo ćemo ludovat”, govori i hvali
pratitelja Iliju Teklića, kinezioterapeuta iz “Mira”.
Teklić kaže da u ustanovi imaju oko 60 korisnika na trajnom
smještaju.
“Vježbamo s njima. Brinemo se za njih. Oni nam to vraćaju
stostruko. Vidite njihova veselja. Ovo se ne more platit”,
kaže.
Navečer se na plaži Marine sudionici burger-partija sjedi ili
plešu, a vesela cika ponekad nadjača glazbu.
Koordinatorica SOS sela iz Sarajeva Amra Dulić je s još dvije
osobe dovela sedmoro djece. Ovo im je, kaže, drugi
put da sudjeluju i oni koji su prošle godine bili nisu cijelu
godinu prestajali pričati o projektu. Sklopili su poznanstva,
drago im je da i ove godine vide poznate.
Svi smo na jednom brodu
Domaćin, vlasnik Marine Kaštela Joško Berket, upoznaje nas s
grupom osoba koje su prisutne od prvog dana regate: osnivačem
Kristianom Winklerom i obitelji Bartel, tadašnjim izbjeglicama
iz Sarajeva.
Kristian je, kaže, radio na jahti 1991. i morao posao napustiti
zbog rata. Poznaje sve na Murteru i ima dosta prijatelja.
“Žena jednog prijatelja me nazvala noću telefonom u Beč,
plakala je i rekla da je bilo bombardiranje na mjestu gdje se
njezin muž nalazi i da ne zna je li još živ. Bilo je strašno.
Bio sam mlad, živio sam kako žive mladi momci, puno se pije,
disko i djevojke. A u tom trenutku doživite tugu ljudi koji su
izgubili nekoga u ratu. Bila su to stvarno mračna vremena.
Nikome nisu učinili ništa nažao. Ali bombe su dolazile. Morao
sam učiniti nešto protiv rata, za mir”, objašnjava.
Činilo mu da nema ništa bolje nego da različita djeca budu
na jednom brodu, da se upoznaju i međusobno cijene.
Početkom tjedna su se svađali, a onda, nakon nekoliko dana,
radili zajedno. Bilo je vrlo uspješno. I to je bio razlog zašto
su svi u ovom projektu htjeli nastaviti, kaže i zaključuje da
je vrlo sretan i ponosan.
Mnogi su rekli da je nemoguće, ali ako jedan sanja a drugi ga
podržavaju, uspjet će, kaže Radmila Bartel, koja je sudjelovala
u organizaciji na razne načine, kao i muž Jadran. Sin Davor je
krenuo na Flotu mira s deset godina i danas je kao gost na nju
došao iz Novog Zelanda, gdje živi.
Predsjednik Flote mira “Mirno more” Andreas Bauer sudjeluje od
2010. godine, a od 2019. je glavni organizator. Flota je
narasla i dosegla organizacijski limit. Kaže da na pripremama
za regatu grupa od oko 70 osoba radi volonterski cijelu godinu.
Trošak od oko 600.000 eura osiguraju sponzori i prijatelji.
“Imamo puno različitih sudionika s traumama i s fizičkim
potrebama i moramo imati različit pristup. Ali, sve je dobro
organizirano i iz ustanova iz kojih dolaze djeca, mi to
uklapamo u zajednicu i otvoreni smo svima koji imaju potrebu
pomoći”, kaže šef regate.
Dolje predrasude
Vrhunac “Mirnog mora” je bila priredba “Fešta mira” u
srijedu navečer. Na njoj su sudionici plesali, svirali i
pjevali. Gotovo u svakoj točki grupe su sastavljene iz raznih
područja i od ljudi raznih sudbina. Nepokretni u kolicima na
plesu sudjeluju zajedno s najpokretljivijima.
To je inkuzija, ističe jedan od domaćina, dok su djevojčice s
Kosova širokim pokretima i osmijesima plesale srpsko kolo.
Potom je osvanulo kišno jutro i stjeralo sudionike na brodove.
Ipak, više ih je hodalo po kiši s kabanicama ili bez njih, bosi
ili tek u japankama, tražeći prijatelje, zaobilazeći crteže
koji su ostali po podu pristaništa, s imenima simpatija i
desecima srca.
U svakoj prilici organizatori Flote mira naglašavaju važnost
uklanjanja društvenih predrasuda. Što su to predrasude i kako
ih ukloniti?
“Predrasude su da dijete nešto ne može, a ono može što i druga
djeca, samo mu treba više pomoći. Zbog tih predrasuda mi smo
svugdje nailazili na otpor. Ulagali smo sve to vrijeme kao
roditelji, cijela obitelj, prijatelji. Od prvog dana ga
odgajamo kao da je dijete bez poteškoća. I hvala Bogu to se sad
vraća”, kaže Milena Bošnjak iz Splita, majka 22-gdišnjeg
Antonija s Downovim sindromom.
“Antonio sad može apsolutno sve. Mi smo svi sretni, ispunjeni,
drugačije gledamo na sve. Naučili smo da moramo živjeti
drugačije, biti veseliji i otvoreniji. I to mi je najveća
vrijednost. Kad vidite kako oni sve grle, sve ljube. To je
iskreni zagrljaj. Dade vam neke energije, snage, volje, da si
najtužniji na svitu”, objašnjava gledajući duboko u oči.
Grozdana Radić iz Vrgorca, majka Marina koji ima slične
probleme, kaže da su opservacije u školi postavljene
eliminacijski: traže što dijete ne može raditi, a ne
što može. “Ta su djeca u vrtiću i školi izolirana i
osjećaju da su odbačena. I nikad ne možeš to nadoknaditi. Da mi
imamo pola pogleda na život kao oni, bio bi svijet puno
drugačiji”, zaključuje.
Kako Antonio, koji je završio turistički školu, provodi dane?
“Guštan, pivan, veselim se i to je to.”
Ljutiš li se na koga? “Na nikoga nisam, nikoga, ne. Dragi Bog
nas čuva i to je to”, kazao je kao da se to samo po sebi
razumije.
Marinu je bilo najvažnije što je Hajduk dobio jedan nula protiv
Dinama. “Livaja je bio dobar. Imam dres Livaje”, kaže nam.
Obitelji blagoslov
Na susjednom brodu je ekipa iz Ustanove za socijalno
zbrinjavanje i zdravstvenu njegu Bakovići iz srednje Bosne.
Ilenu Križanac život nije mazio. U ratnom stradavanju izgubila
je muža, ostala s četvore djece i psihički oboljela. Jedan sin
je izvršio suicid, a ostalo troje je, kaže, hvala Bogu, njezin
brat u Njemačkoj izveo na pravi put. Žali se da kao udovica
Domovinskog rata nije ostvarila pravo na muževu mirovinu.
Na pitanje kako izgledaju predrasude na bosanski
način, odgovara: “Doživljavaju nas kao čudake, ali mi
se borimo. Pijemo redovito terapiju, radimo, Boga molimo, svak
po svojoj vjeri.”
Kaže da bi inkluzija za nju značila da im se osigura više
radnih mjesta. “Ali, invalide obično nigdje ne primaju na
poslu. Ovdje je nam je divno. Posebno za mlade”.
Na kraju, jedrilice počeše isplovljavati jedna za drugom.
Slijedi ih trabakul Šćedro, koji potom promiče na čelo brodova.
Dok su plovili kaštelanskom rivijerom, kapetan Berket
objašnjavao je znamenitosti zaljeva, u koje utiskuje iskustva
s Mirnim morem.
Kaže da je Marina Kaštela domaćin flote jedanaest godina i
da toliko sreće nije doživio ni u jednoj drugoj prilici. Nitko
se ne zna radovati kao ta djeca. Za njegovu obitelj, koja je
sve do jednog u uključena u organizaciju, kaže da je Mirno more
veliki blagoslov.
“Evo dižu jedra, u znak mira”, uzbuđeno će Berket.
Na prolazu prema otvorenom moru između otoka Čiova i Marjana,
Šćedro je zaokružio prema Marini, a brodovi sa sudionicima su
se počeli odvajati i nastavljati ploviti prema matičnim
lukama. S paluba jedrilica mahali su jedni drugima, a
zatim se dugo nastavljali opraštati radio vezama. Do sljedeće
godine.
