Postojećih 50-ak javnih domova, koji primaju nešto više od 10.000 korisnika, ne može pokriti ni polovinu potreba starijih osoba u Hrvatskoj. Ukidanje obiteljskih domova za starije, nakon tragedije u domu u Andraševcu, neće riješiti kronični problem građana treće dobi.
Zagrepčanin N.T. (82) mjesto u domu čekao je punih deset
godina. Uspio ga je dočekati, pa sada sa svojom mirovinom i nešto
životne ušteđevine uspijeva sam pokriti trošak mjesečnog
smještaja u iznosu od 3.300 kuna. Privatni dom, gdje se soba
plaća i do 8.000 kuna mjesečno, nikako si ne bi mogao priuštiti,
a teško da bi razliku u cijeni mogla pokrivati njegova djeca,
koja i sama otplaćuju kredit i jedva spajaju kraj s krajem,
piše Novi list.
Sreću da dobiju mjesto u domu umirovljenika imaju rijetki.
Postojećih 50-ak javnih domova, koji primaju nešto više od 10.000
korisnika, ne može pokriti ni polovinu potreba starijih osoba u
Hrvatskoj. Privatni domovi, njih stotinjak, primaju upola manje
korisnika, a obiteljski domovi, koji su niknuli diljem zemlje kao
treća opcija smještaja starijih, odlaze u povijest jer su se
pokazali lošim rješenjem.
Hrvatskoj koja stari ne piše se dobro. Vlast nije učinila ništa
da sve brojnijoj starijoj populaciji osigura primjerene uvjete za
život kad više ne mogu brinuti sami o sebi, a mjere koje se
povremeno poduzimaju, kao što je aktualno ukidanje obiteljskih
domova za starije, nakon tragedije u domu u Andraševcu, nisu
sustavne, niti će polučiti pozitivne promjene. Upozoravaju na to
i u Sindikatu umirovljenika Hrvatske, čija je potpredsjednica
Jasna A. Petrović, uz to i predsjednica Nacionalnog vijeća za
umirovljenike i starije osobe, razočarana manjkom interesa
vladajućih za probleme skrbi o starijima i nemoćnima.
Posao za lokalce
“Imamo ogromno ministarstvo koje uopće ne skrbi o starijima.
Nažalost, ni u novom Zakonu o socijalnoj skrbi se neće ništa
bitno promijeniti, osim što se ukidaju obiteljski domovi koji će
se zbog puno prijava o lošem radu, nekorektnom poslovanju,
zanemarivanju korisnika, sada morati transformirati u privatne
domove. Dakle, morat će steći uvjete za rad ili će dobiti status
udomitelja”, navodi Petrović. U novom zakonu, svi će se poslovi
oko takvih ustanova prebaciti na lokalnu samoupravu, pa će
ubuduće lokalne vlasti izdavati dozvole za osnivanje doma i
kontrolirati uvjete.
U smještaju 28.527 korisnika
Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i
socijalne politike, u Hrvatskoj postoje tri državna doma, 45
decentraliziranih, županijskih domova i 121 privatni dom za
starije i nemoćne osobe. Osim njih, usluge smještaja pruža 516
drugih pružatelja usluga; to su pravne i fizičke osobe, vjerske
zajednice, obrti, udruge i trgovačka društva.
U domovima socijalne skrbi smješteno je 16.613 korisnika, a
ukupno kod svih pružatelja smještaja starijih i nemoćnih osoba
28.527 korisnika.
Centrima za socijalnu skrb trenutno je podneseno 7.430 zahtjeva
za smještaj, no iz ministarstva poručuju kako brojka nije
objektivna jer budući korisnici podnose zahtjev za smještaj kod
više pružatelja usluga.
Umirovljenici, međutim, uopće nisu sretni zbog ove novosti.
Štoviše, smatra njihova predstavnica, odluka o ukidanju gotovo
500 obiteljskih domova u Hrvatskoj neće nimalo pomoći, već će
možda i pogoršati postojeću situaciju u kojoj samo 2,6 posto
starijih od 65 godina može jednog dana računati s mjestom u domu.
Pozitivne odluke, kakva je ona da se, umjesto privatizacije,
30-tak objekata domova za starije prepusti županijama, mogu se
zahvaliti samo udrugama umirovljenika koje su na tome ustrajale
pune dvije godine, tvrdi Petrović. To će, dodaje, dati mogućnost
lokalnoj samoupravi za proširenje kapaciteta, jer se dosad nije
moglo do kredita.
“U domu u Puli tako se otvara 300 novih ležaja, a velika je šansa
da će se i u drugim sredinama kapaciteti domova pojačati s možda
i tisuću novih mjesta”, procjenjuje.
Izvaninstitucionalna pomoć, u bilo kojem obliku, neophodna je u
državi gdje je 20 posto stanovništva starije od 65 godina. Oni
većinom ne žive sa svojom obitelji, imaju mizerne mirovine, a
dvije trećine umirovljenika u Hrvatskoj ispod je granice
siromaštva od 2.227 kuna. Domovi za starije, s druge strane,
stoje oko tri ili četiri tisuće kuna, i veliki dio starije
populacije ne može si priuštiti takav smještaj. Oni koji se na
vrijeme upišu na listu čekanja, na red za mjesto u domu u većim
će gradovima doći u roku od dvije do deset godina. U Zagrebu se,
na primjer, na mjesto u prosjeku čeka devet godina, a u Rijeci
dvije do tri.
Loše i lošije
Dok je situacija s domovima loša, ona s izvaninstitucionalnom
skrbi još je i lošija. U većini zemlje nema sustavno organizirane
skrbi o starijima u vlastitom domu, već to provode Crveni križ,
privatne tvrtke ili se pokreću projekti. Takav je i EU projekt
“Zaželi”, program zapošljavanja žena starijih od 50 godina na
poslovima pomoći u kući. “Nisam sigurna da je starijim osobama
taj projekt od velike pomoći. To je svakako dobro za
zapošljavanje žena, ali nije trajno rješenje”, komentira
Petrović.
Ministarstvo ima plan
Iz resornog ministarstva poručuju kako imaju plan za sigurniju
starost hrvatskih građana. Planiraju opremiti osam centara za
starije koji bi pružali usluge u vlastitom domu, te iznimno i
smještaj za potpuno ovisne o tuđoj pomoći. Rok je 2026. godina, a
kapacitet centara – 800 osoba.
“Radi dostupnosti integrirane cjelovite skrbi za starije osobe,
Nacionalnim planom oporavka i otpornosti 2021.-2026. planira se
izgradnja i opremanje osam centara za starije osobe s kapacitetom
za 800 osoba. Centri bi pružali usluge dostave obroka, pomoći u
kući, organizirane dnevne aktivnosti, pratnju na liječničke
preglede, dostavu lijekova, unapređenje digitalnih vještina,
provodile bi se rekreativne aktivnosti, organizirale tribine i
edukacije. Iznimno bi se pružale usluge smještaja starijim
osobama koje su funkcionalno potpuno ovisne o tuđoj pomoći i
kojima se uz primjenu izvaninstitucijskih usluga ne mogu
zadovoljiti potrebe dugotrajne skrbi te integrirana skrb
zdravstvene i socijalne skrbi na primarnoj razini”, najavljuju iz
Ministarstva.
Poseban je problem potpuno neuređeno i nekontrolirano područje
ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, zbog čega su u praksi česte
zloupotrebe, naravno, na račun starijih koji ostanu i bez
nekretnine i bez neophodne pomoći. Ugovor o dosmrtnom
uzdržavanju, naime, obvezuje uzdržavatelja da će doživotno
skrbiti o umirovljeniku, a zauzvrat stječe pravo vlasništva nad
njegovom nekretninom, što se u praksi nerijetko pretvori u
prevaru, a umirovljenik doslovno završi na ulici. Taj se problem,
tvrde u sindikatu, mogao riješiti da se status njegovatelja za
starije, predviđen Strategijom socijalne skrbi za starije, nije
ograničio samo na članove obitelji.
Takva formulacija, koja će po svemu sudeći ući u Zakon o
socijalnoj skrbi, potpuno je pogrešna. Pravo na status
njegovatelja morali bi imati i susjedi i druge osobe, jer to je
način da se prevenira zloupotreba instituta dosmrtnog
uzdržavanja. Da se to stavi pod nadzor socijalne skrbi, sustav bi
imao kontrolu nad tom sivom zonom, smatraju u Sindikatu
umirovljenika. Mnogo je, naime, nezaposlenih žena koje već danas
rade na crno takve poslove, bez ikakve kontrole. Legalizacijom
usluga skrbi o starijima profitirali bi i korisnici, i društvo.
“Zakonska se rješenja donose bez sustavnog promišljanja. Nitko,
recimo, ne razmišlja o tome da se u zadnje dvije godine
utrostručio broj prijava obiteljskog nasilja nad starijima od 65
godina, uglavnom zbog imovine koje se drugi žele domoći. Te ljude
bi trebalo smještati u sigurne kuće, a kad to kažem nadležnima,
gledaju me u čudu”, veli Petrović.
Pomoć u kući
Dok s jedne strane okreće glavu od ovih problema, smatrajući ih,
valjda, privatnom zonom, država s druge strane dodatno otežava
život starijima, bakama i djedovima, koji su po Obiteljskom
zakonu dužni plaćati alimentaciju za dijete, ako to njihov sin ne
može. To je, ljuti se čelnica Nacionalnog vijeća, “nakaradni miks
različitih modela, bez sustavnog rješenja”.
“Udomitelj za starije osobe danas neće to postati zato što je dio
nekog modela, nego jer nema uvjeta za privatni dom. To je doista
žalosno. I sve što su političke strane činile za umirovljenike
jadno je i skromno, a vođeno je jedino željom za osobnim
probitkom pojedinih saborskih zastupnika”, zaključuje Jasna A.
Petrović za Novi list.
U Hrvatskoj stranci umirovljenika slažu se da je socijalna
zaštita starijih osoba nedostatna, ali bi, kažu, trebalo
slijediti europske modele. Svoju odgovornost za takvo stanje ne
odbacuju, ali je pripisuju prije svega velikim strankama.
“Pitanje odgovornosti bilo bi korektnije postaviti onima za koje
umirovljenici glasaju, a to su HDZ, SDP i svi novi ‘mesije’ koji
se pojave. Bilo bi pametno da prozivaju one za koje su glasali”,
kaže Silvano Hrelja, saborski zastupnik HSU-a. Za problem
starijih, dodaje, nikad se ne može učiniti dovoljno jer su
potrebe velike, ali bi se trebalo okrenuti EU-modelu.
Zagreb u europskom standardu
Zagreb raspolaže sa 6.438 mjesta u domovima, uključujući i
obiteljske domove. U zemljama EU-a, standard kapaciteta stalnog
smještaja starijih osoba iznosi pet posto u odnosu na broj
građana iznad 65 godina, a u Zagrebu je to 4,5 posto, ističu u
gradskoj upravi.
Za gradske je domove zainteresirano oko 10.000 osoba, dok je oko
2.500 osoba stvarno zainteresirano za smještaj i to u odjelima za
pojačanu njegu. U toj brojci su i osobe koje su podnijele zahtjev
u više domova.
Velik interes za domove posljedica je, kažu, manjka ustanova za
osobe s invaliditetom te ustanova za palijativnu skrb. Uslugu
pomoći u kući i uslugu boravka koristi više od 2.000 korisnika. U
Markuševcu se upravo gradi dom za 92 korisnika u okviru kojeg će
se osigurati specijalizirani odjel za smještaj 12 osoba s
demencijom, a priprema se izgradnja objekta za 200 korisnika na
području Gornje Dubrave.
“Opsjednuti smo domovima kao narod, dok je tradicija u EU-u
starenje u kući. Ne treba getoizirati umirovljenike, treba
osigurati pomoć u kući u lokalnim sredinama, a u velikim
gradovima dovoljno dnevnih boravaka gdje će se stariji družiti,
da ne budu isključeni, da se osjećaju kao ljudi”, kaže Hrelja.