Želimo li hrvatsko selo spasiti od izumiranja, promjene moraju biti brze i sveobuhvatne, kažu lokalni poduzetnici koji od EU-a očekuju poticanje infrastrukturnih projekata, digitalnu transformaciju i ekološke programe, obećanja sadržana u dugoročnoj viziji za ruralna područja koju je nedavno predstavila Europska komisija (EK).
Dok se neki vlasnici obiteljskih poljoprivrednih
gospodarstava pitaju hoće li demografski i stručno
opustošeno hrvatsko selo uopće opstati, politčari su uvjereni u
napredak uz pomoć europskih fondova.
Bivši ministar obnove i eurozastupnik Jozo Radoš smatra da su
europske politike prema selu unatoč birokratiziranosti
pozitivne, ali upozorava da slični pokušaji dosad nisu dali
rezultate.
Izvršno tijelo Unije je 1. srpnja predstavilo dugoročnu
viziju za ruralna područja sa ciljem da ona postanu snažnija,
povezaniija, otpornija i prosperitetnija.
Seosko stanovništvo je diljem EU-a u prosjeku starije nego
gradsko, a slaba povezanost, nerazvijena infrastruktura,
nepostojanje raznolikih mogućnosti zapošljavanja i ograničena
dostupnost usluga ta područja čini manje atraktivnima za
život i rad mladima.
EK je tijekom 2020. provela javno savjetovanje o dugoročnoj
viziji kada je više od 50 % ispitanika izjavilo je da je
infrastruktura najhitnija potreba ruralnih područja, a 43% ih
smatra da je to dostupnost osnovnih usluga i sadržaja kao što su
opskrba vodom i električnom energijom te banke i poštanski uredi.
Zadržati ljude
Slavonac Tomislav Haršanji, vlasnik obrta Agro HAHA, kaže da
marljivo radi na digitalizaciji poljoprivredne proizvodnje, ali
su dosadašnje politike opustošile sela u svakom pogledu, i
demografskom i stručnom.
“Ljudi koji su ostali nemaju povjerenja niti kapacitete provesti
transformaciju. Osim što sudionici ruralnog prostora zaziru od
novih tehnologija, ne raspolažu ni adekvatnom tehnološkom
podrškom. Jednostavan primjer – kupim novi traktor, upali se
lampica, a čak ni ovlašteni za rješavanje nemaju rješenje. A to
je samo vrh sante leda”, rekao je Haršanji Hini.
Smatra da je strategija EU-a svakako važna, ali je ključna sprega
lokalnih i regionalnih vlasti s istaknutim pojedincima iz realnog
sektora. “Potrebno je spojiti birokraciju s ljudima na terenu,
one s tipkovnicom s onima u blatu. No, psi laju, karavane
prolaze. Ključno pitanje nije kako oživjeti selo, ono još uvijek
živi. Pitanje je kome će ono i kakvo ostati”, ističe Haršanji.
Predsjednik Sabora Jandroković nedavno je u Splitu najavio da će
se parlament posvetiti demografskom oporavku ruralnih
područja. Istaknuo je da europske fondove treba “pametno
kanalizirati” i nada se da će se zajedničkim naporima lokalne
razine, županije i nacionalne razine u toj namjeri uspjeti.
Goranin Mladen Stjepan Vitković, direktor Komunalnog poduzeća
Čabranka, kaže da su za ruralna područja i bilo koji
akcijski plan ključni ljudi. “Da bi ih se zadržalo, treba
subvencionirati prijevoz, ukinuti cestarinu do najbližeg većeg
grada, poticati obnovu nekretnina, staviti u funkciju zapuštena
zemljišta, revitalizirati šume, pa čak i subvencionirati zimsku
odjeću i obuću zbog otežanih uvjeta”.
On se mora nositi s problemom pitke vode, pa se zalaže za
suvremene sustave odvodnje i pročišćavanje otpadnih voda te
zelenu infrastrukturu i kružno gospodarenje prostorom i zgradama.
Europski fondovi su izdašni, ali uvijek nešto
nedostaje
Jedan vid poticanja sela je Program ruralnog razvoja Republike
Hrvatske koji je u razdoblju 2014.-2020. imao na
raspolaganju 2,4 milijarde eura. Njime su definirane mjere s
ciljem povećanja konkurentnosti hrvatske poljoprivrede, šumarstva
i prerađivačke industrije, ali i unaprjeđenja životnih i radnih
uvjeta u ruralnim područjima uopće.
Mira Gardoš s obitelji je prije 11 godina preselila iz Trsta kako
bi u istarskom seocetu Zrenj živjela u prirodi, a neplanirano se
počela baviti kozarstvom. Uz pomoć sredstava iz nacionalnog
programa širi svoje gospodarstvo i smatra da treba
iskoristiti svaku pomoć koja se pruža.
“Mogućnosti su velike i šteta je što se ljudi ne usude prijaviti
na natječaje. Istina, nije lako, pogotovo je vrijeme
pandemije pokazalo koliko se stvari mogu zakomplicirati, ali
vrijedi truda”, uvjerena je ona.
Svoj OPG su vlastitim novcima odlučili razvijati Ana i Krsto
Matulić s otoka Pašmana kako ne bi morali proizvoditi nešto samo
radi projekta. “Ako dobijete novce iz fondova EU-a, morate
unaprijed odrediti što ćete proizvoditi. Što ako se to ne
prodaje?”, pitaju se.
Vitković, ujedno vlasnik izletišta OPG Stipko u selu Hrib na
sjeveru Gorskog kotara, kaže da se za prijavu na natječaje traži
previše papira, da je birokracija golema i neefikasna, a
poljoprivrednici za nju nemaju vremena. Dodaje da mu je do sada
za svaku prijavu nešto nedostajalo.
“Hrvatsko selo može se razvijati kroz EU projekte tako da umjesto
vječitih kontrola na teren pošalju savjetnike, kako rade
Slovenci, jer na licu mjesta treba uočiti potrebe stanovnika”,
savjetuje on.
Jozo Radoš: Raniji pokušaji bez rezultata
Bivši eurozastupnik Radoš, koji se u mandatu zalagao za razvoj
ruralnih sredina, rekao je za Hinu da što prije treba izjednačiti
ili barem približiti uvjete života ruralnih i urbanih područja.
Uza sve mjere i sav novac na razini EU-a, proteklih se godina na
selu povećala nezaposlenost. “Možda su pomogli da stanje ne bude
još gore, ali ne više od toga”, ocijenio je Radoš.
Na pitanje imaju li europske politike smisla odgovara
pozitivno, usprkos birokratiziranosti, složenosti i sporosti. No,
efikasnost fondova ovisi o svakoj državi pojedinačno.
“Naši politički, medijski i kapaciteti civilnog društva nisu
dovoljni za praćenje i utjecanje na te procese”, drži Radoš. “Ako
loše planirate dobit ćete nešto što vam nije najvažnije. Štedite
za hladnjak, a onda taj novac date kao polog za kupnju stroja za
pranje rublja koji je još nov i dobro radi”.
