Predavanjem "Mozak i vidne iluzije" prof. dr. sc. Dražena Domijana s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, završen je Tjedan mozga što se u Zadru održavao od 12. do 16. ožujka. I ovo predavanje je održano u cilju povećanja javne svijesti o važnosti istraživanja mozga te očuvanja njegova zdravlja.
Domijan se niz godina bavi percepcijom i kognitivnom
psihologijom, te je jedan od glavnih stručnjaka u neuronskom
modeliranju, zbog čega je najpozvaniji stručnjak za izlaganje o
vidnim iluzijama.
One se razlikuju od optičkih varki, koje ne nastaju u mozgu, nego
su odraz procesa izvan nas, zbog ponašanja svjetlosti i sličnih
fizikalnih pojava. Jedna od takvih optičkih varki je fatamorgana,
koja nastaje zbog lomljenja svjetlosti i zrcaljenja neba na tlu,
a navodno jezero u pustinji ne postoji i nestaje kako se
približavamo tom mjestu.
Vidne iluzije su predmeti koji se ne mijenjaju, a mi ih
doživljavamo kao da su u pokretu, ili u odnosima koji ne
odgovaraju prikazanom na površini. Jedna od najpoznatijih vidnih
iluzija je Fraserova iluzija, u kojoj koncentrične krugove
doživljavamo kao spiralu. Slično je i s drugim vidnim iluzijama –
rotirajućim zmijama, iluzornim ispupčenjem, geometrijskim
iluzijama…
– Mozak uvijek procesira kontekst, a mi nikada ne vidimo
ono što je stvarno pred nama. Zašto nam stvari izgledaju tako
kako izgledaju? Zašto predmete oko sebe ne registriramo poput
fotografskog aparata? Uzrok je zapravo naš jako loš vid, zbog
čega mozak impulse, osnovnu informaciju koju ima, mora
nadopunjavati, otkrio je Domijan.
Informacije koje dolaze iz oka nisu dovoljni za opis okoline, a
istraživanjem je primijećeno da mozak ima tendenciju ka
grupiranju, kako bi na najbolji način dokučio što je pred nama.
Tako možemo percipirati neke neodržive situacije poput iluzornih
kontura, nemogućeg trokuta, Thomsponovog efekta.
– U retini se odvija transformacija svjetla u električne
impulse, pomoću kojih neuroni mogu komunicirati unutar mozga.
Svjetlo se mora probiti kroz cijelu mrežu neurona, što baca sjenu
na tzv. čunjiće i štapiće, preko kojih se oni prenose u mozak.
Mozak vidi vrlo mutnu sliku, kao kada protrljate oči i vidite
vlastite eritrocite, ili vam se stvaraju lagane sjenke u oku,
koje su zapravo odraz nečistoća unutar samog oka. Slika pritom u
mozak dolazi izokrenuta, ali mi je svejedno najčešće vidimo
ispravno, istaknuo je Domijan.
Vrlo važni u percepciji su rubovi, koje neuroni detektiraju kao
promjene u količini svjetlosti. Zbog toga uvijek imamo tendenciju
postavljanja ruba, a onda gledanja slike ili s vanjske ili s
unutarnje strane ruba, nikada oboje. Veliki dio mozga posvećen je
vidnoj percepciji, koja je bila evolucijski toliko važna da je
bilo opravdano potrošiti toliku mašineriju na nju, pa s vidom
imamo manje problema nego u nekim drugim aspektima.
– Mnogo neurona zaduženo je za različite aspekte
stvaranja vidne slike. Oni pojačavanju svoju aktivnost kada vide
nešto zanimljivo, a oni neuroni koji su osjetljivi na iluzorne
konture vide linije koje ne postoje, kao što ih mi vidimo u
vidnim iluzijama, rekao je Domijan, zaključujući kako
je, unatoč velikom napretku, ovo područje još uvijek uvelike
neistraženo te nas tek čekaju saznanja o tome kako funkcionira
naša percepcija.
