Davor Rostuhar krenuo je na prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol gdje će na minus 40 stupnjeva hodati 50 dana i to ukupno 1200 kilometara. Sve to posve sam, sa sanjkama težine 130 kilograma. Za prvu hrvatsku ekspediciju za Južni pol sprema se već dvije godine, trenirao je u Sibiru, Norveškoj i na Grenlandu
Davor Rostuhar napokon je krenuo u svoj prvi
dan polarne ekspedicije. Tijekom pet sati hodanja prešao je 8
kilometara, a sve uz temperaturu od -15 Celzijusevih stupnjeva.
Kako je opisao početak svoje ekspedicije, pročitajte u njegovom
ekspedicijskom dnevniku.
“Jutro je osvanulo oblačno kao i svih dosadašnjih dana, ali u
Union Glacieru se osjećalo uzbuđenje. Od ranog jutra svi su se
nešto vrzmali, pakirali, hodali malo bržim korakom i čekali. Je
li danas taj dan? Ja sam malo spavao jer sam radio do pola četiri
ujutro. Iako sam u Union Glacieru ostao 2-3 dana duže od
predviđenog, to nije značilo da nemam što raditi. Do zadnjeg
trena sam dovršavao stvari sa popisa. Ponajviše se to ticalo
pakiranja i posljednje provjere opreme i snimanja. Posljednjih
dana sam u i oko kampa nasnimio materijala i za medije i za nas.
Dio ćete vidjeti za vrijeme ekspedicije, a dio čeka predavanje i
knjigu.
Uoči ručka dogodilo mi se nešto što mi se ne događa često.
Prekrižio sam sve stavke s popisa. Moji popisi stvari za
napraviti su beskrajni – kako rješavam stare zadatke tako dodajem
nove, i nikad ne dolazim do kraja. Do danas. Prekrižio sam
posljednju stvari i shvatio: To je to. Narednih 50ak dana živjet
ću bez popisa.
Za vrijeme ručka do mene je došao koordinator letova i rekao
da ja idem prvi, jer se razvedrava sa strane na koju ja idem. Dao
mi je sat vremena da srušim šator i spakiram se. Odnio sam sve na
vaganje. Samo otkako sam došao u Union glacier, reducirao sam
desetak kila, ali i dalje su mi sanjke preteške. Sanjke teže
točno 135 kilograma a još je 11 kilograma na meni (skije, odjeća,
itd…). Izvagao sam i sebe i shvatio da sam se zadnjih mjesec dana
udebljao čak pet kila i prvi put u životu prešao stotku. Nije mi
bila namjera nabaciti zalihe za put, ali organizam valjda osjeća
u što se upušta, pa se priremio. Ili mi je to samo izgovor. Ali
super je što se ne osjećam tromiji nego jači. Sto kila mi se čini
super za start. Vidjet ćemo koliko će biti kad se vratim.
Taman sam i to završio kad je na zvučniku u blagavaonici
počela svirati pjesma koja me prati već mjesecima: Dido “Hunter”.
Sjeo sam, zaklopio oči i duboko udahnuo. Shvatio sam da sam sada
baš sve napravio i da samo čekam da mi jave da krećem. I taman
kako je pjesma završila, onaj isti koordinator letova me prenuo
iz meditacije: Idemo.
Čim je Twin otter poletio, počela je čarolija. Planine koje
su okruživale kamp a koje nisam uopće bio vidio, sada su izronile
oko mene, osunčane prekrasnim svjetlom. Neopisiva Antarktika.
Nešto najljepše od prirode što sam ikad vidio. Sletjeli smo
dvadeset minuta kasnije u Hercules inlet, na sam rub Ronne ice
šelfa, debeli ledeni pokrov koji pluta u moru. 3 dodatna
kilometra do obale. Pilot je snimio moj polazak, i materijale će
sljedećim Ilyushinom poslati Anđeli koja to čeka u Punta Arenasu
da bi mogla poslati našim medijima.
Kad
je avion odletio, ostao sam posve sam u ovom beskrajnom,
nevjerojatnom krajoliku. Vrisak oduševljenja je izletio iz mene i
brzo se utopio u tom beskraju. Sunčano je i vedro. Hladnije i
vjetrovitije nego što sam očekivao. Snijeg koji je padao prošlih
tjedan dana, nije još otpuhan niti se stigao stvrdnuti, tako da
imam još jedan dodatni izazov. Da mi velika uzbrdica koja me čeka
prvih 20 kilometara ne bude prelagana. Ali baš me briga. Sve
potpisujem. Napredujem presporo, sanjke su preteške i zapinju u
dubokom snijegu, ali ne mogu se ni na trenutak prepustiti
kukanju, negativnom razmišljanju ili brizi kako ću završit ovo
putovanje kad je tako teško krenulo. Jer sam presretan. Spreman
sam dati sve od sebe i računam na čuda! Samo nek se kreće!
Kilometar po kilometar, do Južnog pola!”
Više o projektu saznajte na stranici Davorovog ekspedicijskog dnevnika i na
njegovoj Facebook stranici.
