U dvorani Sjemeništa Zmajević u srijedu, 22. studenoga 2017. s početkom u 19:30 održat će se predavanje prof. dr. sc. Josipa Faričića (Odjel za geografiju) pod nazivom "Biblija nije udžbenik astronomije, a Zemlja nije ravna ploča"
Čovjek je tijekom prošlosti postupno spoznavao prostor u kojem
živi i djeluje. Još su stari Grci pretpostavljali da Zemlja ima
oblik kugle, a to je mišljenje bilo uvriježeno i u srednjem
vijeku. To je negirano u mnogim djelima napisanim u 19. i 20 st.
u kojima je, bez argumenata, stvoren mit o negativnom utjecaju
Crkve na poimanje oblika Zemlje, iako su mnogi srednjovjekovni
pisci, uključujući i vodeće teologe (npr. Euzebije iz Cezareje,
Augustin, Izidor iz Sevilje, Albert Veliki, Toma Akvinski i dr.),
kada su spominjali Zemlju, o njoj pisali kao o nebeskom tijelu u
obliku kugle, bez obzira na to što su neki među njima (npr.
Augustin) bili sumnjičavi, referirajući se na neka antička
geografska djela, u postojanje antipoda.
Tijekom novog vijeka usavršavali su se astronomski i geodetski
instrumenti i metode pa je postupno slika o obliku Zemlje
precizirana. No, to se nije zbivalo bez stranputica i pogrješaka.
Tako se, primjerice, krajem 17. st. javilo pitanje ima li Zemlja
oblik nalik naranči ili nalik limunu, tj. je li spljoštena na
polovima ili na ekvatoru. U kasnijim razdobljima utvrđeno je da
oblik Zemlje nije moguće poistovjetiti s nekim jednostavnim
geometrijskim tijelom. Među prvima to je utvrdio svećenik i
veliki hrvatski znanstvenik Ruđer Josip Bošković (koji je napisao
više rasprava o Zemljinu obliku referirajući se na mnoge antičke
izvore, ali i na njemu aktualna djela vodećih europskih
znanstvenika), a više od stoljeća nakon njega njemački
znanstvenik Johann B. Listing oblik Zemlje je nazvao geoidom,
tijelom čija je površina definirana ekvipotencijalnom plohom
Zemljina gravitacijskog polja. Geografi su k tomu pridodali
potrebu uvažavanja Zemljine reljefnosti jer, npr. razlika između
najviše točke na Zemlji (Mt. Everest na Himalaji) i najveće
dubine (dubina Challenger u Marijanskom jarku) iznosi oko 20 km,
a približno tolika je i razlika između polumjera Zemlje od
njezina središta do ekvatora i polumjera Zemlje od njezina
središta do geografskih polova.
Uz različita znanstvena definiranja oblika Zemlje javljaju se i
potpuno pogrješna tumačenja poput onih da Zemlja ima oblik ravne
ploče. Pojedinaca i skupina koje zastupaju teoriju o Zemlji kao
ravnoj ploči ima i danas širom svijeta, bez obzira na njihovu
vjersku (ne)pripadnost, pa se okupljaju u pojedinim društvima
(npr. Flat Earth Society), objavljuju postove i različite
“dokazne materijale” na društvenim mrežama (Facebook i dr.) i
drugim mrežnim prostorima (YouTube, razni portali i dr.), a
objavljuju i naširoko distribuiraju knjige s pompoznim naslovima.
Neki među njima, pokušavajući nastupati apologetski li pak posve
suprotno, prema kršćanstvu kritizerski, i jedni i drugi s
manjkavim i površnim ili pak osebujnim tumačenjima Biblije, traže
svetopisamske potvrde svojim “znanstvenim” tezama. No, valja
se podsjetiti da Biblija nije udžbenik iz astronomije, kao što
nije ni znanstvena rasprava iz bilo kojega područja znanosti, što
ni u kojem slučaju ne umanjuje njezino značenje za čovječanstvo.
Štoviše, glavni je pisani izvor kršćanske vjere. Kršćani je
smatraju Božjom riječju o Božjem djelu spasenja čovjeka, Židovi
najveći dio Starog Zavjeta smatraju svojim vjerskim temeljem, a
mnogi drugi vrhunskim duhovnim djelom.
S obzirom na to da je u mnogim svojim dijelovima Biblija
svjedočanstvo konkretnih društveno-gospodarskih prilika, odnosno
izvor iz kojega je moguće rekonstruirati posebnosti i probleme iz
svakidašnjeg života čovjeka u stvarnom geografskom prostoru, na
mnogim se mjestima u njoj spominju pojedina nebeska tijela te
druge prirodne nebeske i zemaljske pojave i procesi, ali,
naravno, bez ikakve pretenzije da ih se didaktički ili
enciklopedijski definira i tumači.
