Nakon što je Ustavni sud odbacio prijedloge da se postojeći zakon koji regulira pravo na pobačaj proglasi neustavnim, Hrvatski sabor, koji u dvije godine mora donijeti novi zakon, ne može zabraniti prekid trudnoće, pojasnio je u četvrtak predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović.
“Zakonodavno rješenje po kojem je dopušten prekid trudnoće do 10
tjedna nije protuustavno. Ako bi Sabor odlučio suprotno to bi
bilo protivno odluci Ustavnog suda”, kazao je Šeparović.
“Ukoliko bi se dogodilo da Hrvatski sabor ne bi poštivao ovu
odluku preuzeo bi na sebe političku odgovornost da izaziva
ustavnu krizu”, pojasnio je Šeparović. Dodao je da je nakon ove
odluke i prostor za eventualni referendum “vrlo sužen”.
Pravo žene na privatnost i slobodu izbora
Šeparović je naglasio da sud pritom “ne smatra da postoji ustavno
pravo na pobačaj kao ljudsko pravo nego da postoji pravo na
privatnost žene koja uključuje pravo na slobodu izbora”.
Odluku koja je suštinski na tragu postojećeg zakona Ustavni sud
donio je s 12 glasova glasova za i jednim protiv. Sudac Miroslav
Šumanović, koji je glasovao protiv u izdvojenom je mišljenju,
suprotno stavu većine, zaključio je da zakon treba i suštinski
mijenjati jer je baziran na vrijednostima Ustava iz 1974. Smatra
i da Ustavni sud treba odrediti kada počinje život, da nerođenima
pripada pravo na život od začeća te da država treba štititi
nerođeno biće, kazao je Šeparović.
Pritom je zahvalio ustavnim sucima koji su, nakon 26 godina,
pokazali snagu da riješe pitanje koje nosi velike društvene
prijepore i donesu odluku koja je “razumna, uravnotežena i
pravična”. Tzv. zakon o pobačaju, službenog naziva Zakon o
zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno
odlučivanje o rađanju djece, donesen je još 1978. a njegovu
ocjenu ustavnosti je 1991. zatražila udruga Hrvatski pokret za
život i obitelj. Naknadno su ukidanje zakona zatražile još neke
udruge i pojedinci.
Obrazlažući odluku, Šeparović je kazao da Ustav jamči pravo na
život “svakom ljudskom biću”, ali da ne razrađuje “pojam ljudskog
bića” te obuhvaća li on uz rođene osobe, koje nedvojbeno imaju
pravni subjektivitet, i one nerođene.
Pravo na privatnost zajamčeno člankom 35. Ustava uključuje pravo
svakoga na slobodu odlučivanja, samoodređenje i dostojanstvo.
Stoga je pravu na privatnost inherentno pravo žene na vlastiti
duhovni i tjelesni integritet, koji uključuje i odluku hoće li
začeti dijete i kako će se njezina trudnoća razvijati. Ostajanjem
u drugom stanju (bilo planirano ili neplanirano, na dobrovoljan
način ili kao posljedica nasilja) žena se ne odriče prava na
samoodređenje.
Svako ograničenje odlučivanja žene u autonomnom samoostvarenju,
pa tako i želi li iznijeti trudnoću do kraja, predstavlja
miješanje u njezino ustavno pravo na privatnost, stoji u
obrazloženju odluke.
Polazeći od navedenih stajališta, Ustavni sud utvrdio je da
nerođeno biće, kao Ustavom zaštićena vrijednost, uživa ustavnu
zaštitu samo do one mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene
na privatnost. Pravo na život nerođenog bića u tom smislu nije
zaštićeno tako da ima prednost ili veću zaštitu u odnosu na pravo
žene na privatnost.
Pitanje “kada počinje život” nije u nadležnosti Ustavnog suda
Ustavni sud ističe da pitanje “kada počinje život” nije u
nadležnosti Ustavnog suda. “U nadležnosti Ustavnog suda
preispitati je zakonodavstvo kojim se uređuje pitanje prekida
trudnoće, kako bi ocijenio je li ono u suglasnosti s ustavnim
načelima i vrijednostima, odnosno je li njime ostvarena pravedna
ravnoteža između suprotstavljenih prava i interesa do kojih
neizbježno dolazi u složenim pitanjima poput ovog – pravo žene da
sama odluči o prekidu trudnoće i interesa društva da zaštiti
život nerođenog bića. Drugim riječima, zadaća je Ustavnog suda
ocijeniti je li zakonodavac u okviru široke slobode procjene
pravilno balansirao njihova prava i interese”, ističu na sudu.
Polazeći od navedenih načelnih stajališta, Ustavni sud utvrdio je
da je u suglasnosti s Ustavom zakonodavno rješenje prema kojem se
prekid trudnoće može obaviti na zahtjev žene do isteka 10. tjedna
trudnoće, a nakon toga, u suglasnosti nadležnog tijela, samo ako
se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način
ne može spasiti život ili otkloniti narušenje zdravlja žene za
vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja, ako se može
očekivati da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili duševnim
manama, kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem određenih
kaznenih djela, odnosno kada prijeti neposredna opasnost za život
ili zdravlje trudne žene ili ako je prekid trudnoće već započet.
Zaključno, Ustavni sud ocijenio je da osporeno zakonodavno
rješenje nije poremetilo pravednu ravnotežu između ustavnog prava
žene na privatnost i slobodu i osobnost, s jedne strane, i javnog
interesa zaštite života nerođenih bića, koju Ustav jamči kao
Ustavom zaštićenu vrijednost.
