Sandra Paović s Europskog stolnoteniskog
prvenstva za osobe s invaliditetom vraća se sa zlatom. Velik je to
uspjeh za Sandru koja se nakon životne kalvarije, prometne nesreće u
kojoj je teško stradala, okrenula nastupima u paraolimpijskom stolnom
tenisu. I to radi vrlo uspješno.
U talijanskom Lignanu početkom tjedan okitila se europskim zlatom, iako kaže, nije bilo ni malo lako.
”Ne mogu reći da je bilo očekivano, odigrala sam cijelu sezonu
odličnu. Ipak imam najveći deficit što se tiče kretanja, tako da sam na
zadnjih par turnira vidjela da su moje protivnice počele proučavati moju
igru i da su mi počele igrati dosta pokvareno i na mjesta gdje ja ne
mogu stići, pa sam bila zabrinuta i malo više sam trenirala u zadnje
vrijeme. Uspjela sam se na kraju othrvati, ali to me jako zamaralo. Ipak
na kraju sam uspjela odigrati najbolje, pogotovo u polufinalu i finalu.
Stvarno sam sretna i zadovoljan s igrom”, rekla je Sandra u razgovoru
za Media servis i otkrila kako na stolni tenis sada ipak gleda drukčije
nego prije nesreće.
”Na ovo gledam samo kao sportski rezultat. Sretna sam i zadovoljna
sam što sam na nogama i da mogu uopće na nogama igrati stolni tenis.
Sretna sam što sam se vratila, ali na način da želim i da se trudim, a
ne na način da ne vidim ništa osim stolnog tenisa, kao prije. Dok sam
bila zdrava, samo mi je stolni tenis bio važan i ništa drugo. Sad je
važan, ali više na sportskom dijelu. Zadovoljna sam kad nešto dobro
odigram i kad dobro prođem turnir, a kad ne prođem budem malo
razočarana, no brzo dignem glavu i idemo dalje”.
Koje su razlike između sadašnjeg stolnog tenisa i onog kojim se prije bavila?
”Ovaj paraolimpijski sport je fenomenalan, posebno stolni tenis koji
je prezanimljiv i zahtjevan. Treba puno volje, truda, treninga i
tehnike. Stvarno je zahtjevno i to je ono što se meni najviše sviđa”,
rekla je Sandra koja se osvrnula na naše stolnotenisače koji ove subote
na Europskom prvenstvu igraju četvrtfinale, protiv Španjolske ili
Bjelorusije.
”Jako vjerujem u njih, obožavam Andreja Gaćinu. Podsjeća me na mene
dok igra. Borben je, tvrdoglav, uporan i agresivan. Jako smo dobri
prijatelji i izvan toga. I ako on bude u dobroj formi zajedno s Tanom i
još jednim od dečki, ako budu raspoloženi definitivno mogu do medalje.
Ali kod njih je uvijek na jedan poen i uvijek je sve gusto. Uvijek su
atrakcija na turniru jer su jako borbeni i to je ono što je najvažnije.
Vjerujem da mogu do medalje, to bi bio odličan rezultat koji nam
treba”.
Što se djevojaka tiče, Sandra baš i nema velike riječi hvale za
generaciju koja je nasljedila Tamaru Boroš, Korneliju Vajdu, nju i
Bakulu. Smatra da im nedostaje zalaganja.
”Kod nas je bilo znoj, krv i suze. Slušale smo trenera i proljevale
znoj. Nije bilo da možeš birati hoćeš li trenirati danas manje, ili će
ti se manje dati. Vukle smo jedna drugu. Trudile smo se do iznemoglosti.
Neki malo manje, a neke su davale duplo više nego što je trebao poput
Tamare Boroš. Mislim da to ova mlada generacija nema”, kaže Paović koja
ipak naglašava:
”Imaju talenta, to je definitivno i dobre su. Posebno vjerujem u Leu
Rakovac. Jako je dobra i igra odlično, ali ima i jako puno toga za
naučiti. Što se tiče talenta tu su nas možda i pretekle, ali što se tiče
volje i želje ima mjesta za popravak. Tako da mislim da im neće biti
lako”, zaključila je Sandra.
