Zbog sporosti hrvatskoga pravosuđa, porezni obveznici plaćaju milijunske iznose
Samo je prošle godine iz državnog proračuna iscurilo više od 33 milijuna kuna naknade zbog kršenja pravila o suđenju u razumnom roku, no ako je ikakva utjeha, ipak je riječ o oko dva milijuna kuna manje nego pretprošle godine.
Sporost hrvatskoga pravosuđa mnogi su već ocijenili legendarnom, a iako na tom polju često stižu i prigovori iz Europske unije jer se duljina trajanja sudskih postupaka smatra jednim od temeljnih i najvažnijih simptoma krize hrvatskog pravosuđa, o svemu najbolje svjedoče sami građani, koji su doslovce zapeli u pravosudnim sporovima nerazumnog trajanja (PPNT), čime im je narušeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku.
O jednom takvom slučaju koji je nedavno napunio 34 godine i sami smo pisali, pitajući se koliko se još sličnih procesa vodi pred hrvatskim sudovima i kakav je tempo njihovog rješavanja. Međutim, od nadležnih tijela dobili smo jedva se može reći i polovične podatke jer ne postoji cjelovita evidencija svih prastarih sudskih postupaka.
U Ministarstvu pravosuđa uputili su nas Vrhovnom sudu, a od Vrhovnoga suda dobili smo samo podatke koji se odnose na 2011. godinu i na postupke koji traju više od tri godine, a većinom se odnose na parnične postupke i riječ je o sporovima za naknadu štete te radnim sporovima.
Prema podacima Vrhovnoga suda, u 2011. u svim nadležnim sudovima ukupno je primljeno 7.446 zahtjeva. Riješeno je 7.999 zahtjeva te je dosuđeno 33.558.332 kuna naknade, a neriješeno je ostalo 5.207 zahtjeva.
Najveći broj predmeta povodom zahtjeva za suđenje u razumnom roku od županijskih sudova kao najveći prima Županijski sud u Zagrebu, te je u 2011. primio 1.514 zahtjeva
Županijski sud u Splitu primio je 972 zahtjeva za suđenje u razumnom roku, ŽS u Varaždinu 520, ŽS u Zadru 377, ŽS u Rijeci 253, ŽS u Puli 135, ŽS u Velikoj Gorici 125, ŽS u Karlovcu 127, ŽS u Dubrovniku 106, ŽS u Slavonskom Brodu 99, ŽS u Sisku 94, ŽS u Šibeniku 92, ŽS u Vukovaru 50, ŽS u Osijeku 32 te ŽS u Bjelovaru 13 zahtjeva.
Vrhovni sud, koji u prvom stupnju rješava zahtjeve za predmete čiji postupak predugo traje na svih 15 županijskih sudova te Visokom trgovačkom sudu i Upravnom sudu, primio je u 2011. ukupno 2.415 zahtjeva.
Dok čekamo odgovore oko toga zašto ne postoji cjelovita evidencija sporova čije trajanje krši ustavno pravo razumnog roka, porezni obveznici mogu se i dalje samo pitati zašto oni moraju plaćati neefikasnost sustava. Kao što je i upitno što zapravo nekome tko je, primjerice, dobio neopravdani otkaz prije 18 mjeseci ili nekome tko je prije 34 godine zbog novca koji njemu netko duguje ostao preživljavati u štakornjaku, uopće i može značiti sudska presuda nakon toliko vremena, a pritom je sve to ostavilo posljedice na njegovo fizičko i psihičko zdravlje.
Umjesto pravde, mnogi se susreću s takvim problemima bivajući iznova ne samo sekundarno, nego i tercijarno viktimizirani i malo tu na kraju znači čak i naknada štete zbog povrede prava “razumnog roka” koja, iako je u cjelini riječ o milijunskim iznosima, pojedinačno nije velika i vrlo rijetko prelazi 10.000 kuna, uglavnom je riječ o par stotina do najviše dvije tisuće kuna.
Povodom takvih zahtjeva, i u slučaju njihove osnovanosti, neposredno viši sudovi određuju rokove u kojima sudovi pred kojima se postupci vode, moraju donijeti odluku te zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku podnositeljima zahtjeva određuju primjerenu naknadu, koja se isplaćuje iz državnog proračuna u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva isplatu. Možda kao svojevrsna utjeha da Hrvatska ipak napreduje jest podatak da su građani prošle godine ipak isplatili dva milijuna kuna manje. Naime, u 2011. dosuđeno je 33 milijuna kuna naknade štete, a 2010. godine oko 35 milijuna kuna naknada, ne računajući one na Ustavnom sudu.
Postupke povodom zahtjeva za suđenje u razumnom roku vode svi županijski sudovi, Visoki trgovački sud te Vrhovni sud, a zahtjevi se podnose za predmete na nižem sudu koji nisu riješeni u roku od tri godine.
Nakon što bude iscrpljen pravni put unutar nacionalnog pravnog sustava, stranka se može obratiti Europskom sudu za ljudska prava, čije odluke imaju učinak ne samo u pogledu određenog slučaja na koji se odnose, nego i na sve buduće iste pravne situacije koje se pojave i na taj način utječu na oblikovanje prakse u pojedinim državama.
Također, dok čekamo odgovore od nadležnih tijela na daljnja pitanja koja smo im uputili o nepostojanju cjelovite evidencije, podsjetit ćemo na zasad jedine raspoložive podatke za kakvu takvu usporedbu, a do kojih je došao H-alter prije dvije godine za potrebe svojega dosjea o ekstremno dugim sudskim postupcima. Tada je Vrhovni sud imao evidentirane postupke koji su stariji od 14 godina i ukupno je u svim općinskim sudovima bilo ukupno 4.314 parničnih predmeta, 253 ovršna, 917 ostavinskih i 81 izvanparnični predmet.
Općinski sudovi su u 2009. godini vodili ukupno 537 postupka čije je trajanje dulje od 25 godina; od toga broja, 115 postupaka trajalo je dulje od 30 godina. Tom broju valja pridodati još 14 postupaka koji traju dulje od četvrt stoljeća, koji se trenutno nalaze na županijskim sudovima, a od kojih sedam traje dulje od 30 godina.
Najviše “metuzalemskih” predmeta i tada se nalazilo se na Općinskom sudu u Zagrebu, i to od ukupno 315 predmeta starijih od 25 godina, 212 na parničnom, 102 na izvanparničnom, a jedan na ovršnom odjelu toga suda. Od tih 315 predmeta 54 ih je trajalo dulje od 30 godina. Za Zagrebom je i tada slijedio Općinski sud u Splitu, imajući 124 predmeta starija od 25 godina, među kojima su 33 starija od 30 godina.
