Donosimo otvoreno pismo Udruge Žene u Domovinskom ratu-Zadar upućeno HRT-u, djelatnicima i urednicima, a s naglaskom na "nezamislivih 13 minuta i 40 sekundi posvećenih operaciji Maslenica"
”Možda je potrebno svaki mjesec upozoravati sve djelatnike,
urednike i vodstvo HRT- a, kako je HRT javna televizija i u
vlasništvu hrvatskog naroda.
Tijekom proteklog vikenda u Zadarskoj županiji (jedinoj u
Hrvatskoj) obilježavala se 24. obljetnica VRA “Gusar”, koju su
branitelji naknadno nazvali “Maslenica 93”. Hrvatska
televizija obilježavanju ove akcije posvetila je u svom programu
nezamislivih 13 minuta i 40 sekundi, dok je primjerice
inauguraciji novog predsjednika SAD-a posvetila punih 13 sati
programa.
Danas, kada se autocestom od Zagreba do Zadra, vozimo svega tri
sata, malo se tko sjeti, da se tada u ratnoj zimi
1992./1993., do Zadra putovalo više od 10 sati, a ponekad, zbog
granatiranja i dan. Putovalo se od Zagreba preko Gorskog Kotara
ili starom cestom preko Brinja na Senj, Karlobag, potom trajektom
iz Žigljena na Pag, otočkom cestom preko oštećenog Paškog mosta u
Nin, onda makadamskom cestom do Zadra.
U gospodarskom smislu Hrvatska je pucala, osobito jer su
bile blokirane i ostale komunikacijske žile kucavice; autocesta
prema Slavoniji te sve glavne pruge. Odvojenost sjevera i
juga zemlje bila je potpuna, a gradovi poput Zadra i većina
mjesta u Zadarskoj i Šibenskoj županiji živjeli su bez osnovnih
uvjeta za život, struje i vode.
Dakle, čitav promet otežano se odvijao
preko otoka Paga, paški most je bio jedina spojna cesta
Hrvatske. Hrvatski narod u Dalmaciji, ali i onaj u Herceg
Bosni, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati
hrana i bilo kakva pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću
situaciju.
Hrvatski državni vrh, suočen s posljedicama blokade, odlučio se
na vojnu akciju kojom se jednostavno moralo ponovno povezati
sjever i jug zemlje. Politički, to je bilo gotovo nemoguće
poduzeti jer je vladalo primirje pod pokroviteljstvom UN-a, a
zadatak “plavaca” bio je održati postojeće stanje bez većih
sukoba zaraćenih strana.
Odlučiti se u tim uvjetima na vojnu akciju, značilo je
suprotstaviti se međunarodnoj zajednici, jer bilo je jasno da će
njihove političke reakcije biti pogubne za Hrvatsku.
Promislimo, da se toga jutra u siječnju 1993. godine Hrvatska
nije održala na nogama, da Hrvatska nije uspješno provela ovu
akciju, pokušajte zamisliti kako bi Hrvatska danas izgledala. To
bi bila okamenjena zemlja, imali bi situaciju kao na Cipru, bili
bi podijeljeni, a Zadrani bi svako jutro mogli sebi nazdraviti za
novi dan, upućujući pogled prema Crnom gdje bi se vijorila
četnička zastava.
U to vrijeme, malo je bilo onih koji su vjerovali da su
hrvatske oružane snage uopće sposobne izvesti prvu napadnu
akciju i osloboditi zadarsko zaleđe, taj teško pristupačni,
utvrđeni i minirani teren.
Omjer snaga HV i četnika bio je kao odnos Davida i Golijata, ali
Hrvatska je tada imala svoj “dream tim”, koji je za 72 sata
riješio problem i spojio razdvojenu zemlju. Bilo je
krvavo, tukli su se prsa u prsa, ginuli po četvornom metru te
kotarske zemlje i zamislite, niti jedan nije pao na ovu našu
crljenicu bez osmjeha i bez zagrljaja sa zemljom, jer je znao da
ono što pokriva njegovo tijelo znači komad slobodne zemlje.
Ali što to za vas znači, vi skrabanti, mislioci hrvatski, mješine
naslijeđene, što vi znate kako se ćuti ponos, kako se strasno
ljubi Domovina, kako se daje za nju. Vi bolujete od domoljubnog
autizma, lišeni ste svake emocije ne samo prema onima kojih nema,
nego prema svima nama, koji vas nažalost plaćamo da nas
sramotite. Pa zar nemate sposobnosti napraviti 72 minute
programa, u kojem bi govorili stručnjaci, vojni stratezi,
povjesničari, branitelji?
Zar nije moguće napraviti priču o našim “Kunama”? U mjestu Kašić
je ubijeno 35 mladića, svi iz Slavonskog Broda. Što to nije
dovoljno televizično ili se možda sa Prisavlja ne vidi
raspucali hrastovi križ slavonski zariven u kamen dalmatinski?
Možda bi bilo previše da majka jednog od njih vidi na Hrvatskoj
televiziji kako netko spominje njezinog sina.
Nema mjesta za “Maslenicu” u programu HRT-a, nema, tamo ima
mjesta za priloge o pjevačima koji umru zbog predoziranja, o Žuži
Jelinek, o haljini Melanije ili o silini bure na kojoj se vrli
novinar Edi Škovrlj vrti oko Masleničkog mosta… Sramite se,
vi ste crvi koji rastaču ovu zemlju, vi ste obične neznalice i
nedostojni nazivati se Hrvatskim novinarom, urednikom ili članom
programskog vijeća HRT-a.
Jedno zaboravljate, ništa nije vrijednije od žrtve onih koji su
se darovali za Domovinu, njih narod nikad neće zaboraviti. Sve
ove dane ljudi su dolazili iz cijele Hrvatske i klanjali se žrtvi
branitelja, mladi su čitali imena poginulih, žene su plakale i
oni nastavljaju živjeti u nama i s nama. A vi gospodo, nestanete
iz našeg vidokruga, samo pritiskom na jedan gumb daljinskog
upravljača, eto toliko vrijedite, svega 72 djelića sekunde, u
kojem nastane mrak na ekranu.
Sretno vam bilo, zarađujte od onih na križu, nepodnošljivo lako.
Od imena na križu gradite svoje karijere. Mi na ovom vidljivom
svijetu možda nemamo rješenje, protuotrov za vaš otrov, ali
jednom ćete doći pred ta imena, tamo na onom svijetu ne vlada
pravo, tamo vlada pravednost, tamo će vas čekati naši gralovi,
naši gorostasi, tamo nema javnog mijenja i gledanosti tamo
je samo suha, gola, krvava i teška istina …Ne vjerujete ?
U Zadru, 24.siječnja 2017.g.
Članice Udruge
Žene u Domovinskom ratu-Zadar”
