Već 15 godina, otkako su počeli jači signali o federalizaciji,
Britanija nastoji redefinirati svoju poziciju prema EU-u, a stavovi koje
je o tome imala Margaret Thatcher igraju veliku ulogu.
Unutar Britanije političko naslijeđe Margaret Thatcher je
kontroverzno, ali prijedlozi koje je predstavila 1992. godine u knjizi
Statecraft (“Državništvo”) točke su slaganja britanskih političkih elita
prema Bruxellesu.
M. Thatcher je 1992. u toj knjizi navela da bi Britanija trebala
imati poseban status u EU-u nakon što bi se povukla od sudjelovanja iz
središnjog, pa i temeljnog sastavnog elementa konstrukcije EU-a,
poljoprivredne politike. Thatcher je također htjela da London dodatno
smanji plaćanja u briselsku blagajnu jer se lavovski dio te sume odvaja
za poljoprivrednu politiku od koje nesrazmjerno profitira Francuska.
Nije odobravala niti ribarsku politiku jer kvote nisu odgovarale
Škotskoj, pogotovo zato što je Island istodobno, takoreći na istom moru,
slobodno izlovljavao višestruko veće količine ribe.
Upravo oko 2000. godine, dakle u razdoblju kad je M. Thatcher pisala
Statecraft, EU je imala ambiciju uspostavljanja zajedničke vanjske i
sigurnosne politike (CFSP). Pod tim se razumije usklađenost stavova
cijelog briselskog bloka prema nizu pitanja izvan EU-a, i to od odnosa
prema SAD-u do odnosa prema kriznim žarištima. Rijedak primjer
zaživljavanja takve politike bio je prema Makedoniji i donekle Bosni,
ali već oko priznanja Kosova vidljiva je podijeljnost. Neke zemlje
razumijevale su CFSP kao svoju, na EU proširenu volju, ali među
članicama prevladava stav da ne žele ispustiti autonomiju vanjske i
sigurnosne politike iz ruku. Specijalno Britanija nema ni najmanju
namjeru odreći se tog elementa suvereniteta. Nijedan dio CFSP-a nije bio
po volji Londonu.
Thatcher je vidjela Britaniju kako još više produbljuje vezu s
Amerikom, do te mjere da s njom sklapa sporazum o slobodnoj trgovini
NAFTA. To, međutim, nije dobro sjelo dobrom dijelu konzervativaca, koji
su, u skladu sa stranačkom tradicijom početkom 2000., još bili prililčno
proeuropski. Ali, velik dio torijevaca smatrao je da SAD ionako ima
prevelik utjecaj u Britaniji.
M. Thatcher nije uopće razmatrala mogućnost potpunog povlačenja
Britanije iz članstva EU-a, nego je vidjela veliko prestrojavanje u
Uniji. David Cameron, kao prvi koji se uspio, nakon velike krize
stranke, održati na čelu Konzervativne stranke, imao je mnogo
negativniji stav, vrlo blizu idealu potpunog izlaska Britanije iz Unije.
Ali, kad je osvojio vlast, i otkako je mnogo bolje informiran o
prednostima članstva, počeo se povlačiti. To je sad vrlo teško jer su
politička javnost i elita već senzibilizirane na radikalnije rješenje.
Britanija i EU ne mogu harmonizirati odnose. M. Thatcher je ishodila
rabat na britansku članarinu koju je prethodno, kao demonstraciju moći,
tada očajnoj britanskoj ekonomiji apsurdno visoko postavio Pariz. No, ta
pobjeda M. Thatcher izazvala je tihu, višedesetljetnu svađu dvije
zemlje.
