Ne diraj je, prvi sam je vidio! – kodeks galebarske časti koji je nekada bio na snazi u Vodicama, danas bi glasio: Stoput sam je vidio i nitko je ne dira. Što se to dogodilo sa selom koje je administrativno kategorizirano kao grad i zašto se po ulici sudara gomila zgodnih cura i naočitih momaka, a akcija je ravna Vijestima iz kulture? Zna ponešto o tome vodički galeb Goran, poznatiji kao Škic. A zna i kako se nekad sprintalo do strankinja.
Vodice. Dezorijentirani turistički buvljak gdje preplanula tijela bauljaju s komadima pizze, sladoledom, a najveći promet valjda ostvaruju štandovi s fluorescentno rozim plastičnim školjkama koje svijetle u mraku i sviraju jingle-bells. Ovo zadnje sam izmislio, ali to je praktički jedini puzzle koji još fali za potpuni dojam. Zrakom se prolama miris ćevapa koji se savršeno sljubljuje s pogledom na more dok se mikroodjeveni gosti sudaraju na kružnom toku ništavila. Bubnjiće mi dekoncentrira kuckanje desetcentimetarskih peta djevojaka spremnih za još jednu ludu noć u Makini – seriju koktela i playliste CD-a ’20 najvećih hitova za ljeto 2013.’ na 120 decibela. Sjedam s Goranom nekoliko kafića dalje.
Galebarenje – naporan rad s rizičnim rezultatom
‘Vodice se turistički šire još od polovice šezdesetih, u sedamdesetima je bio pravi bum. Dolazile su Britanke, Francuskinje, Skandinavke. I Njemice. Ali one prave, a ne ovo… Ovo je sve treća generacija gastarbajtera. Nekada si se ovdje osjećao kao da si u Parizu ili Veneciji, nije bilo nikakve razlike. Nitko od tih ljudi više ne dolazi’, kaže galeb Goran koji je pozamašan komad svojih dvadesetih i tridesetih ostavio po plažama, plesnjacima i klubovima u društvu cura sa Zapada. Da ne bi netko postao prebrzo ljubomoran – bio je to naporan rad s rizičnim rezultatom.
‘Nisu me zanimale djevojke s Istoka koje su lovili po Solarisu. To mi je bilo jadno, nedostojanstveno… Doslovce su ih čekali u hodnicima hotela i povlačili za rukav, maltretirali. Danas bi to bez problema bilo shvaćeno kao seksualno uznemiravanje i zlostavljanje. Meni su izazov bile Njemice, Britanke, Šveđanke… Još od ranog djetinjstva imali smo stalne goste iz Zagreba, prave gradske fakine s dugom kosom. Pokupio sam njihov mentalitet i spiku. Tražio sam nešto više od lešinarenja i hvaljenja brojem cura’, veli vodički romantik kojeg su hormoni počeli pucati prilično rano i praktički nije prestao izlaziti od svoje 15. godine. Danas su mu 54.
Što je mjesto manje, to očito ima veću potrebu raslojavanja po liniji tko je elita, a tko brđanin; tko je kultiviran, a tko je balvan. U Vodicama se ta crta može rezati žiletom. Sirovine iz zaleđa, kaže Goran, uletavali su bez kriterija, bio im je bitan broj i šlepali su se uz cure koje su imale para. Nije ih bilo sram da im djevojke plaćaju pića i večere. Njemu pak… On je htio ostaviti dojam, šarmirati svojom pričom: ‘To je sve poteklo iz Dubrovnika. Tamo su momci dočekivali strankinje i vodili ih po gradu, pričali njegovu povijest, častili ih. Nisu napadali cure da bi se njima okoristili.’
Viteški kodeksi
No koliko god se naš vodički šarmer trudio oko stila i elegancije, ipak nije mogao izbjeći par čisto mehaničkih metoda. Naime, kaže da je među vodičkim galebovima vladalo nekoliko viteških kodeksa. Mogli bismo ih nazvati i sigurnosnim mehanizmima, zbog prevelike konkurencije. Jedan se od njih zvao – ne diraj je, prvi sam je vidio. Drugi je bio nešto poznatiji – tko prvi, njegova djevojka. Prvi u sprintu, naravno. Evo što Goran kaže: ‘Curu je trebalo prvo pripremiti. To se radilo u popodnevnim satima. Obilazio bih plaže i ako bih spazio nekog tko mi se sviđa, uletio bih s pričom. Bitno je bilo ne kružiti oko nje previše ili služiti se klišeiziranim galebarskim trikovima poput bacanja kamenčića ili nošenja knjige. Galebovi su još zarana stekli prilično lošu reputaciju među gošćama.’
U tom slučaju, kad bi došlo vrijeme večernjeg plesa na terasi, već si znao kome ćeš uletjeti. U suprotnome, ako je naš galeb prekasno došao na plažu, uvijek se moglo upoznati curu na samom plesu. Ritual bi bio sljedeći: momci bi u niskom startu čekali da krene glazba i s prvim taktovima bi poletjeli prema curama. Goranovo iskustvo je izrodilo i omanju statistiku – Britanke i Šveđanke te nikada ne bi odbile, makar to bilo i za samo jedan ples. S Njemicama i Austrijankama – tu si se već kockao. Desilo bi se da te glatko i glasno odbiju pred svima. ‘Možeš misiti koji je to bio udarac za ego. Još ako se onda okreneš nekoj drugoj i ona te odbije – katastrofa!’ veli vodički zavodnik koji je doživio par navedenih situacija i, eto, ostao živ.
Germanske gošće upucavale se i pred svojim muževima
Kad već šaramo po nacijama, saznajem da su Njemice bile najliberalnije, a Talijanke najteže za izdvajanje iz skupine. Nemalo puta germanske bi mu se gošće bez problema upucavale pred svojim muževima i čak dogovarale za večernji ples. Prethodno bi kod kuće ostavile svoje pijane muževe. Šveđanke bi bile zvrkaste i zaigrane. Pri plesu bi nonšalantno uvalile domaćem galebu jezik u usta, da bi ga već na sljedećoj pjesmi ostavile i napravile to nekom drugom. Izblesirani galeb koji je samo sekundu prije mislio da je ova luda za njim, ostao bi u čudu i sa zvonjavom u ušima: ‘I like you, but I don’t love you. And I like him too!’
Ključni fenomen toga vremena, situacija po kojoj si jedino mogao ispipati kolike su ti šanse i koliko daleko možeš ići, bio je – sentiš oliti stiskavac. Obično je bio rezerviran za kraj večeri i tu je u 10 minuta sve bilo jasno. Jasno u feromonskom smislu: ‘Prije se nije sve pokazivalo robom i lovom. Aduti su bili šarm i osobnost. U tom se plesu znala stvoriti takva kemija… Ona se privije na tebe, ne znaš tko je, ona ne zna tko si ti. Ne pitaš je za broj cipela, profesiju. U trenutku, bez riječi, osjetiš sve. To je nešto tako nepatvoreno i spontano, i sada sam se sav naježio kako pričam o tome. U tome nije bilo apsolutno ničeg prljavog, ničeg lošeg.’
Sa 16 plesao s tadašnjom inačicom Severine
Ono što današnji klinci ne kuže jest da je za šarmiranje bila potrebna nevjerojatna hrabrost. ‘Ja sam sa 16 godina pitao i dobio ples sa pjevačicom Sandrom Kulijer – tada je bila poznata kao Severina danas. Menadžeri su je posvuda tražili. Tko bi se to usudio danas? Što rade dečki tih godina? Sjede pred kompjuterima i igraju igrice. Nemaju nikakvu priču ponuditi.’ Goran me dalje upućuje u tajnu muško-ženskog kolapsa. Priča mi kako gleda svaki dan gomilu mladih ljudi po vodičkim barovima i klubovima, a akcije niotkuda. Tipovi su ili totalno pasivizirani ili ulijeću kao panjevi.
Ne štedi ni drugu stranu: ‘Razgovaram s njima i danas mi mlade cure kažu da se uopće ne sređuju za muškarce – oni više ne znaju zavoditi – nego zbog pogleda drugih cura. Zbog konkurencije. Pokupile su upozoravajuće savjete svojih majki i baka i sad se idu revanširati. Ponašaju se kao muškarci iz straha da ne budu povrijeđene, da izbjegnu bol.’ Fenomen kojem Goran svjedoči u Vodicama u zadnjih sedam, osam godina je da cure dolaze grupno na more i da im je jedini cilj ‘zajebavati se bez onog ‘je”. Ako i uletiš nekoj od njih, ostatak grupe ju vraća natrag. Muškarci su im usputni. Imaju dečke za kavu, dečke za teretanu, dečke za posao i tako redom.
Sredinom osamdesetih sida je pomela galebarski optimizam i domaći se momci počinju okretati mjesnim curama. Galeb Goran je kroz prste pustio nekoliko sjajnih prilika za život u inozemstvu i nije siguran da li više žali zbog toga ili mu je draže što je očvrsnuo u samoći. Ako i žali što je možda stavio sve ljubavne karte na stil, šarm i karakter, sada ima još barem deset puta više razloga. Vodice su jednostavno preglasne za bilo što drugo osim za još jedan gutljaj cuge. Živjeli.
