U austrijskim parkovima prirode ljudi žive i rade. To nisu zoološki vrtovi ili takvo što da bi se naplaćivao ulaz. Tko god želi, može slobodno ući u to područje hodati ili npr. voziti bicikl, poručila je Gerlinde Wakonigg. Hrvatskim planinarima zasigurno je, međutim, najbolji primjer Triglavski narodni park u susjeda Slovenaca, u kojem nikad nije postojao sustav naplate za kretanje područjem Parka, piše Novi list
Iako se Ministarstvo zaštite okoliša ovog tjedna pohvalilo da zaštićena prirodna područja u Hrvatskoj, osam nacionalnih i jedanaest parkova prirode, i u prošloj godini bilježe porast posjećenosti i prihoda, te da boljem posjetu zasigurno pridonosi i ulaganje u poboljšanje infrastrukture, trenutno »vrući« primjer Parka prirode Učke pokazuje da stvari nisu baš toliko ružičaste.
Odluka o početku naplate ulaska na područje ovog Parka prirode na širem je riječkom području prošlih dana izazvala nezadovoljstvo tisuća poklonika Učke, do te mjere da je prošli tjedan naprasno ukinuta.
Sam ravnatelj Egon Vasilić nije krio da je jedan od razloga pokušaja uvođenja naplate u smanjenju sredstava koja Parku stižu iz državnog proračuna, a ponešto se toga o financijskom stanju u kojem je trenutno ova ustanova može iščitati i iz službenog izvješća o radu za 2013. godinu. U njemu je evidentno da određeni dio svog godišnjeg budžeta ustanova koja je u prošloj godini imala 12 zaposlenih osoba na neodređeno vrijeme, puni iz vlastitih prihoda, a oni su – konkretno nešto više od 285 tisuća kuna ostvarenih u 2013. godini – u odnosu na godinu prije pali za 21 posto. Razlog pada, navodi se, prvenstveno su smanjeni prihodi od prodaje suvenira i od ustupanja obavljanja djelatnosti.
Ni lipa GSS-u
Pitanje je, međutim, kad je već tome tako – što se s tom ulaznicom zapravo dobiva, a da već nije plaćeno iz državnog budžeta ili konkretnih stručnih usluga parka? Znaju li primjerice oni koji plate ulaznicu, da ni jedna lipa od toga ne ide Gorskoj službi spašavanja koja je jedina osposobljena za spašavanje na tim područjima i čiji se broj intervencija povećava iz godine u godinu? HGSS, potvrdio nam je Vinko Prizmić, ne vidi ni lipe ni od najskuplje od svih »parkovnih« ulaznica, one u NP Plitvice, iako bi baš ta lipa ili njih nešto više, priznat će on, itekako pomogla njihovoj volonterskoj službi kojoj je ove godine iznos iz državnog budžeta, tvrdi nam Prizmić, smanjen za nemalih i sramotnih 750 tisuća kuna. Jedini nacionalni park koji plaća određenu naknadu za GSS dežurstva je NP Paklenica.
Dakle, ako pojednostavimo stvari, država će nam bez problema naplatiti šetnju šumom na zaštićenom području, ali ako nam se potom u toj šumi nešto dogodi, prepušteni smo entuzijazmu onih koji od države ne mogu dobiti niti dovoljno goriva da nas krenu spašavati.
Argument – ljepota
Smanjenje državne financijske potpore i očito smanjenje interesa posjetitelja da koriste usluge Parka ocrtavaju dakle jednu posve drugu sliku od one koju nudi Ministarstvo koje se, eto, voli pohvaliti podatkom da su u Hrvatskoj prošle godine nacionalni parkovi i parkovi prirode zabilježili oko 2,7 milijuna posjetitelja.
Tu brojku, međutim, isto valja sagledati u širem kontekstu. Od tih 2,7 milijuna, gotovo 1,2 milijuna posjetitelja »otpada« samo na Nacionalni park Plitvice, koji je pored Dubrovnika svakako najveća turistička znamenitost Hrvatske u svijetu.
Na drugom je mjestu Nacionalni park Krka s oko 787 tisuća lanjskih posjetitelja, a na trećem Nacionalni park Brijuni s 152,3 tisuće posjetitelja. Ostatak posjećenosti otpada na preostalih šesnaest zaštićenih područja u Hrvatskoj, minus Park prirode Učka i Vransko jezero, za koje u Ministarstvu navode da nisu imali evidenciju o posjetiteljima.
Drugim riječima, što se atraktivnosti tiče, nemali broj ostalih zaštićenih područja poput Biokova, Papuka ili pak Velebita manje-više dijeli sudbinu Učke, odnosno najčešće su cilj planinara i izletnika koji uz razgledavanje prirode ne žale truda uz to potrošiti i koju kaloriju na zahtjevnijem terenu, što čini veliku razliku u odnosu na Plitvice ili Krku koje uglavnom podrazumijevaju organizirane turističke obilaske konkretnih prirodnih fenomena.
No bez obzira što sva ova područja nude i koliko posjetitelja privlače, većini im je zajedničko da – naplaćuju ulaznice. Iz Ministarstva su nam potvrdili da ulaznice naplaćuje svih 8 nacionalnih parkova, te 7 od 11 parkova prirode – Telašćica, Biokovo, Kopački rit, Papuk, Vransko jezero, Lonjsko polje, Lastovsko otočje.
Preostala tri parka prirode – Medvednica, Žumberak-Samoborsko gorje i Velebit naplaćuju pojedine atrakcije poput izleta, posjeta špiljama i specifičnih programa. No umjesto žalopojke o nedostatku sredstava, kao najčešći argument za naplatu redovno se spominje dobra stara priča o vrijednosti svjetski jedinstvenih prirodnih ljepota Hrvatske koje eto valja naplatiti, prvenstveno naravno, a što drugo, nego da bi ih se zaštitilo.
Zaštićena područja
– Ovakav princip u skladu je s europskim pristupom zaštićenim područjima. Uobičajeno je i u Europi i u svijetu da zaštićena područja poput nacionalnih parkova i parkova prirode naplaćuju ulaznice i/ili pojedine sadržaje jer se iz tih prihoda financiraju troškovi koje javne ustanove imaju za brigu o zaštićenim područjima, odlučno nam je to obrazložio Igor Kreitmeyer iz Ministarstva zaštite okoliša.
E sad, iako je prosječnom ljubitelju prirode već i sama logika da mora platiti i najobičniju šetnju po šumi ili planinarskoj stazi ako bi pridonio njezinoj zaštiti, bez obzira što država iz javnog bdužeta već financira tu istu zaštitu, potpuno nelogična, valja tu još naglasiti da priča iz Ministarstva o »europskoj praksi« jednostavno ne drži vodu.
Uzmimo za primjer Njemačku, zemlju u kojoj nevjerojatnih 25 posto ukupnog teritorija potpada pod parkove prirode, njih ukupno 98, te na još 14 nacionalnih parkova. Na naš upit što se od toga naplaćuje, Ulrich Köster iz njemačke asocijacije parkova prirode (Verband Deutscher Naturparke) odgovorio nam je da se u Njemačkoj ne naplaćuju ulaz ili boravak u nacionalnim parkovima ili parkovima prirode, već ponekad pojedine usluge informativnih centara. Njegov švicarski kolega bio je još konkretniji.
– Na vaše pitanje o naplaćivanju ulaza u zaštićena područja prirode vrlo je lako odgovoriti – naplaćivanje ne postoji s obzirom na činjenicu da je slobodan pristup svim šumskim područjima u Švicarskoj zagarantiran zakonom. Jedino što postoji su restrikcije u pojedinim osjetljivim područjima, kazao nam je Christian Stauffer iz Mreže švicarskih parkova (Netzwerk Schweizer Pärke). Za one koji bi ovdje možda zaključili da su hrvatske prirodne ljepote vrednije naplaćivanja u odnosu na njemačku ili švicarsku prirodu, možemo se pak poslužiti primjerom talijanskih Dolomita. Ogromno planinsko područje 2009. godine u cijelosti je stavljeno pod UNESCO-vu zaštitu. Teško da itko tko je ikad bio u Dolomitima može reći da mu bar jednom nije zastao dah od pogleda na nevjerojatni spoj monumentalnih tornjeva, zelenih livada i 3000 metara visokih vrhunaca, a teško i da itko može reći da je u Dolomitima platio ulaznicu samo zato jer je kročio na ovo područje. U Dolomitima ćete primjerice platiti prijevoz autobusom do prvog planinarskog doma u masivu Rosengartena, jer je prilazna cesta zatvorena za automobile. Platit ćete i parking na velikom parkiralištu podno nevjerojatnih tornjeva Tre Cime di Lavaredo. No, u jednom i drugom slučaju nitko vas neće gnjaviti s naplatom ako cijeli taj put obavite pješice. Slična je priča i s ulazom u poznati austrijski Nacionalni park Gesäuse na rubu Ennstal Alpa: ukoliko se cestom dovezete do ulaza parka, platit ćete ulaznicu za auto, neovisno o broju osoba. Ukoliko na neki drugi način dođete do parka, o bilo kakvoj naplati nema govora. U austrijskom udruženju parkova prirode (Verband der Naturparke Österreichs) bili su čak pomalo zabavljeni našim pitanjem.
Višestruko plaćena zaštita
– U austrijskim parkovima prirode ljudi žive i rade. To nisu zoološki vrtovi ili takvo što da bi se naplaćivao ulaz. Tko god želi, može slobodno ući u to područje hodati ili npr. voziti bicikl, poručila je Gerlinde Wakonigg. Hrvatskim planinarima zasigurno je, međutm, najbolji primjer Triglavski narodni park u susjeda Slovenaca u kojem, posvjedočit će tome svi koji su tamo bili, nikad nije postojao sustav naplate za kretanje područjem Parka.
Hrvatski primjer naplate stoga se definitivno ne može nazvati »europskom praksom«, kako tvrde u Ministarstvu. Kad se u obzir uzme da hrvatski nacionalni parkovi i parkovi prirode naplaćuju i edukativne radionice, usluge stručnog vođenja, službeno snimanje i fotografiranje, postavljanje štandova i slične usluge i pored svega toga još i sam ulaz, posve je evidentno da su hrvatski ljubitelji prirode ti koji višestruko plaćaju zaštitu prirodnih ljepota u vlastitoj zemlji.
Novi list
