Obrana Zemunika Donjeg, koji nikada nije pao u neprijateljske ruke zahvaljujući ljudima koji su ga branili, zahvaljujući i jednom od njih – Biograđaninu Hrvoju Jeličiću, ne spominje se danas ni u jednom udžbeniku, premda je riječ o strateški važnom terenu u obrani Zadra i cijele Hrvatske.
Nažalost o akcijama ili sudionicima obrane do danas malo je
toga uopće napisano.
Zemunik Donji nalazio se na početku Domovinskog rata s tri strane
u okruženju, do mjesta se iz pravca Biograda na Moru tada moglo
jedino preko Sukošana, Debeljaka, Galovca i Gorice. Pravac je to
koji je ratnih dana prelazio tada 23-godišnji Hrvoje
Jeličić, stavljajući se kao pripadnik 134. brigade
Hrvatske vojske na raspolaganje u obrani Hrvatske. Smrdelj je
zaseok Zemunika Donjeg kojeg su koncem 1991. i tijekom 1992.
godine nazivali još i “mali Vukovar”, budući su u tom dijelu
zadarskog zaleđa u to vrijeme vođene i najžešće bitke.
Pobunjeni Srbi i JNA imali su najčvršće uporište na zemuničkom
aerodromu, otkuda su mogli pokretati svoje akcije kojima je cilj
bio izići na Vrčevo u Svetom Petru i otuda kontrolirati Jadransku
magistralu, odnosno odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske, samim time
i presjeći tu poveznicu između tog dijela Dalmacije i ostatka
Hrvatske.
Daleko od Zemunika Donjeg, 2. siječnja 1992. godine potpisano je
u Sarajevu primirje između predstavnika Republike Hrvatske i
Jugoslavenske narodne armije. Za hrvatsku stranu primirje je
potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a za JNA general Andrija
Rašeta. Nazočan je bio i Cyrus Vance, kao posebni izaslanik
glavnog tajnika UN-a. To primirje bilo je preduvjet za provedbu
tzv. Vanceovog plana, odnosno slanja mirovnih snaga UN-a na
zaraćena područja.
Sarajevsko primirje stupilo je na snagu sljedećeg dana u 18 sati.
Prekid vatre podrazumijevao je ostanak zaraćenih strana na
položajima koje su trenutno držale. Kako se kasnije pokazalo,
tehnički nadmoćnija JNA odnosno vojska Srbije i Crne Gore
potpomognuta dijelom pobunjenih Srba iz Hrvatske, primirje je
smatrala tek mrtvim slovom na papiru te ga je u mnogim
prilikama kršila.
134. brigada HV-a je u danima nakon Sarajevskog primirja
uspostavljenog 3. siječnja 1992. godine, koje je omogućilo
provedbu mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj, preuzela obranu
Zemunika Donjeg. Obrana Zemunika Donjeg i zauzimanje položaja u
Smrdelju nesumnjivo je tada bio jedan od najznačajnijih rezultata
Hrvatske vojske na ovom području. No postojao je jedan dio
zaseoka Smrdelj kojeg u tom trenutku praktički nisu kontrolirali
ni hrvatske obrambene snage ni neprijatelj, nego su i jedni i
drugi u njeg slobodno ulazili.
Ovdje su se vodile prave bitke ‘prsa o prsa’ za svaku kuću,
dvorište, kamen, plot. Kobnog dana pripadnici 134. Brigade HV –
a, među kojima i Hrvoje Jeličić, išli su u
obilazak onog dijela Smrdelja, zaseoka Zemunika Donjeg koji
se u tom trenutku smatrao ničijom zemljom, a hrabrost
mladog, tada 23-ogodišnjeg biogradskog ratnika, Hrvoja
Jeličića ogledala se upravo u činjenici da se on nalazio
upravo na tom mjestu, gdje su se vodile najteže bitke. Hrabrost
mladog Hrvoja Jeličića, mladića na pragu života,
ogleda se i u činjenici što su nekoliko mjeseci ranije poginuli u
Domovinskom ratu Hrvojevi prvi susjedi braća
Luka i Siniša Brkljača i što je svjesno i
nepokolebljivo ipak odlazio na bojišnicu, štoviše tamo gdje je
bilo najteže: na prvu crtu obrane.
Znajući da rat nije dječja igra i da se u ratu gine ipak nije
posustajao. Dan nakon sklopljenog Sarajevskog primirja
Biograđanin Hrvoje Jeličić pogođen je metkom iz
neprijateljske zasjede. Prohladnog zimskog 4. siječnja 1992.
godine ugašen je još jedan mladi život, život Hrvoja
Jeličića. No tu još nije bio kraj crnim vijestima koje
su gotovo svakodnevno stizale s prve crte bojišnice. Nešto dalje,
otprilike 150 metara od mjesta pogibije Biograđanina
Hrvoja Jeličića, Turanjac Danijel Mate
Mandić, Hrvojev suborac, poginuo je već
drugi dan naletjevši na poteznu minu tijekom obilaska sela.
U Zemuniku Donjem ginulo se i 4. i 5. siječnja 1992. godine, a
bilo je i ranjenih, dakle sve to u danima nakon “primirja”. Bilo
je i onih hrvatskih boraca koji su zbog iscrpljenosti u to
vrijeme završavali na zadarskoj psihijatriji. Tijekom cijelog
mjeseca siječnja 1992. godine zabilježeno je svakodnevno najmanje
4-5 vatrenih neprijateljskih djelovanja prema položajima Hrvatske
vojske u Zemuniku Donjem. Život u obrani Zemunika Donjeg položila
su ukupno 24 hrvatska branitelja.
Bio je ovo tek djelić “primirja” u režiji JNA odnosno
srpsko-crnogorske vojske potpomognute dijelom pobunjenih Srba u
Hrvatskoj. Ostatak sklopljenog “primirja” ogledavao se u
svakodnevnom narušavanju sklopljenog sporazuma o primirju od
strane neprijatelja. Dnevni tisak iz tog razdoblja donosi vijesti
o svakodnevnom granatiranju, mitraljeskim paljbama ili pak
pokušajima diverzantskih akcija na cijelom području zadarskog
zaleđa. Na zemuničkoj aerobazi posebno je tada bilo
živo, JNA tenkovi, kampanjole i kamioni neprestano
zvrndajući i ne mirujući, očito su se pripremali te poticali
spremnost na neka buduća borbena djelovanja i tako unoseći nemir
ali i spremnost na obranu doduše slabije naoružane Hrvatske
vojske.
Na mjestu pogibje Biograđanina Hrvoja Jeličića
danas se u Zemuniku Donjem nalazi spomen ploča s njegovim imenom
i prezimenom. Nakon punih 25 godina ove godine po prvi put se
obilježava dan obrane Zemunika Donjeg, kojim će se odati počast
svim poginulim braniteljima koji su sudjelovali u obrani, pa tako
i Biograđaninu Hrvoju Jeličiću.
Njegovo ime zaslužuje da se zlatnim slovima upiše u povijest
grada Biograda na Moru. Boreći se protiv zaborava i odajući
počast našim istinskim herojima, zalažemo se za trajni mir i da
se ovakve tragedije i izgubljeni životi mladih više nikad ne
ponove, a posebno da se naglasi kako njihova žrtva nije bila
uzaludna, jer upravo zahvaljujući njima, mi danas živimo u
slobodnoj hrvatskoj državi.
