Od 1998. godine svakog se 22. listopada obilježava Međunarodni dan svjesnosti o mucanju (International Stuttering Awareness Day, ISAD). Pretpostavlja se da oko 70 milijuna ljudi u svijetu muca, a to je 1 % stanovništva.
I sama pripadam ovoj skupini mutanata odnosno X-Mena s ne baš zavidnim moćima. Naime, otkrivene su mutacije koje uzrokuju mucanje, dakle postoji promjena na genu ili genima. Zato se mucanje često prenosi u obiteljima. Kad sam saznala da je mucanje genetsko, osjetila sam svojevrsno olakšanje, jer kao što je rekla jedna kolegica mutantica: “Nije krivo nisko samopouzdanje ni trauma iz djetinjstva ni moja mama, ja mucam jer je mucanje neurološko.”
Kad slušam ljude koji nemaju problem s mucanjem kako govore, čini mi se kao da voze automobil s automatskim mjenjačem. Motor nečujno radi, zrak ulazi i izlazi, brzine se automatski prebacuju. Moj govor nalikuje vožnji s ručnim mjenjačem, ali vozač ništa nema pod kontrolom. Kad treba u treću, on šalta u prvu. A kad baš treba u petu, on ubaci u rikverc i prava je sreća da se auto u tom trenutku sasvim ne raspadne.
Ako je vaš govor mirna rijeka koja nakon svakog udaha mirno teče dalje, moj je divlji brzac koji preskače preko kamenčina i nema pojma što mu slijedi u sljedećoj rečenici i hoće li preživjeti. Kad se dogodi takozvani blok, a to je ono kad sugovornik koji muca počne ponavljati slovo ili slog – ili zašuti otvorenih usta, ili možda zatvori oči ili počne treptati, trzati se, njihati, naglo crvenjeti itd. – puls se ubrzava, tlak se diže, cijelo tijelo reagira. Nakon što ste cijelu večer proveli na nekom druženju jako mucajući, vi ste iscrpljeni i preznojeni, možete biti promukli ili će vas zaboljeti glava od napetosti i/ili manjka kisika.
Mucanje nije samo poremećaj govora, ono “ruje” mnogo dublje po tijelu i psihi, i sve je osim jednostavno. Nakon neuspješnih govornih situacija u djetinjstvu, mladosti i životu, u stotinama različitih situacija, mozak govor počinje povezivati sa strahom, sramom i paničarenjem, pa osobe koje u starijoj dobi odluče “poraditi” na mucanju traže pomoć i psihijatra i logopeda.
Naravno, nismo svi isti, pa tako ni mucanje nije isto niti ljudi koji mucaju gledaju jednako na svoj problem. Većina nikad nije podigla ruku na satu u školi i javila se za odgovor, a neki glume glavne uloge u školskim predstavama. Većina bira zanimanja koja neće zahtijevati javni nastup, a neki namjerno odlaze baš u takva zanimanja. No podaci govore da je velika većina u nekom trenutku života pomislila na samoubojstvo.
Zašto? Jer pomisle: “Zar ću ovako cijeli život? Ne mogu reći ono najosnovnije, ne mogu se ni predstaviti, pozvati curu na spoj, nazvati firmu za razgovor za posao, itd. itd…. Tko će me takvoga/takvu zaposliti, ženiti, htjeti? Kako ću skrbiti za obitelj?”
Ali kako život ide, shvatišda baš svatko vuče neku svoju kuglu oko noge. Na kraju ipak nekako dobiješ i partnera, posao, djecu i prijatelje, pa zaključiš da je mucanje samo dio tebe i da te ne definira. Ali pitam li se kako bi bilo da ga nema i kako je to govoriti slobodno i tečno u svakoj, baš svakoj situaciji? O, da, pitam se.
Postoje ipak rijetki čudesni jednorozi koji su uspjeli staviti mucanje pod kontrolu. Nisu to samo priče, osobno ih poznajem. Kako su to uspjeli? Još ne znam i nadam se da će mi se jednoga dana ukazati ta tajna velike moći. Ako mogu oni, vjerojatno mogu i drugi, iako sebe smatram posebno teškim slučajem koji tu razinu nikad neće dosegnuti.
Sjedim na fakultetu na predavanju, odjednom mi kemijska prestaje raditi, a drugu pisaljku nemam. Okrećem se oko sebe, a u grlu čvor. Ne mogu izgovoriti: “Ima li tko olovku viška?” Ne mogu ni početi. I sjedim cijeli sat i ništa ne zapisujem. Poslije sata ne mogu izgovoriti ni: “Možeš li mi posuditi bilježnicu da prepišem?” To su bili takvi blokovi da sam mogla samo otvoriti usta i zijevati kao riba.
Nikad na ulici nikoga nisam pitala koliko je sati. U samoposluzi šetam ako treba pola sata dok ne pronađem artikl koji tražim, jer osjećam da neću moći izgovoriti pitanje. Kako to unaprijed osjećam? Prvo osjetim uteg u predjelu pluća, kao da u alveolama nema ni kubičnog centimetra zraka, a sve slavine koje bi trebale biti otvorene i protočne od pluća do usana čvrsto su zatvorene.
Izbjegavam mnoge situacije koje su drugima uobičajene. Kad treba nekoga nazvati telefonom, nepoznatog ili polupoznatog, ako treba odglumit ću i nesvijest, samo da ne moram zvati. Pored takvihreakcija svatko bi se osjećao kao invalid i ne bi ga čudilo da su Amerikanci stavili mucanje u svoj Americans with Disabilities Act (zakon o osobama s invaliditetom).
Kažu mi prijateljice: “Nekad govoriš bez ijedne greške, da i zaboravim da mucaš, a onda odjednom ne možeš spojiti dvije riječi bez mucanja.Kako to?” Ali ne mucamo uvijek i na svakoj riječi. Nije važno je li mi ugodno ili neugodno, poznajem li osobu ili ne, je li jutro ili večer, jesam li umorna ili orna, što sam jela i pila; mucanje nema pravila.
Ono što najviše volim jest da, kad zamucam i zažmirim ili mi pogled odluta dok prelazim preko bloka i kad vratim pogled na sugovornika, da me njegov pogled i dalje strpljivo i prijazno čeka. Kad vidim da se sugovornik prepao, kad ugledam strah u njegovim očima, kad vidim da mi panično želi pomoći i pokušava završiti rečenice, onda mi bude teško i žao- jer osoba ne zna kako treba reagirati. Zato vjerujem da mogu barem raditi na jačanju svijesti o mucanju, da ljudima bude jasnije što je to, kako se osjeća osoba koja muca i kako se postaviti kad razgovarate s takvom osobom.
Kad naiđem na drugu osobu koja muca, najradije bih je zagrlila! “Di si, brate mutante! Di si, sestro! Borimo se? Svaka čast!” Neki u Zadru rade kao konobari i po trgovinama, neki su liječnici; to su pravi junaci i svima odreda skidam kapu. Mnogi bivši suradnici rekli su mi da sam im otvorila oči u vezi s mucanjem i da sam ih naučila bolje slušati, a vjerujem da to čine i moje kolege mutanti u svojim firmama. Vjerujem da je to naša misija.
Na Facebooku postoji velika zajednica ljudi koji mucaju. Tu su grupe Stuttering Arena, Stuttering Hangout, British Stammering Association…
Neke organiziraju videokonferencije pa se osobe koje mucaju “okupe” preko Google Hangoutsa i razgovaraju, a mnoge države jednom ili dvaput godišnje organiziraju konferencije o mucanju koje okupljaju stručnjake i osobe koje mucaju, i na koje dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Prilika je to za druženje, upoznavanje novih prijatelja i vježbanje engleskog, kako pišući na Facebooku, tako i uživo.
Na kraju, život je borba i to svi znamo, ali mislim da baš zato treba tražiti ljepotu života i crpiti energiju iz nje. Sve neugodnosti koje doživim zbog govora – a bilo ih je milijardu, bude ih gotovo svaki dan i bit će ih još milijardu – nastojim iste sekunde zaboraviti i ne osvrtati se; ići samo naprijed, samo dalje, dalje. Meni osmijeh ne silazi s lica i iskreno se veselim svakom novom jutru.
Kao što je rekao Rocky Balboa: “It’s about how hard you can get hit and keep moving forward. How much you can take and keep moving forward. That’s how winning is done!”(Važno je koliko jaki udarac možeš primiti i nastaviti dalje. Važno je ono koliko možeš podnijeti i nastaviti dalje. Tako se pobjeđuje.)
