Hrvatski turizam, ali i druge grane, sve više ovisi o uvoznoj radnoj snazi zbog čega je Vlada protekli tjedan gotovo udvostručila raniju kvotu uvoza od 4660 radnika, no problem se neće moći riješiti bez kompleksnih mjera koje će regulirati dugoročnu useljeničku politiku, smatraju stručnjaci.
U Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) procjenjuju kako će tijekom
ove turističke sezone za rad u sektoru turizma trebati 15 do 20
tisuća radnika. Po podacima Hrvatskog zavoda za
zapošljavanje, u prva četiri mjeseca 2018. najviše su traženi
radnici u djelatnosti pružanja smještaja, pripreme i usluživanja
hrane te djelatnosti trgovine na veliko i malo ukupno.
Traženo je 16.373 radnika, uglavnom konobara, prodavača,
sobarica, čistačica, kuhara, kuhinjskih radnica, pomoćnih kuhara,
pomoćnih konobara, recepcionara i turističkih animatora,
priopćili su iz HGK-a.
U istom razdoblju 2018. zaposleno je 11.055 osoba s evidencije
Zavoda, i to uglavnom konobara, sobarica, kuharica, čistačica,
pomoćnih kuhara, prodavačica, recepcionara, kuhinjskih radnika,
pomoćnih konobarica i drugih zanimanja.
Rast kvalitete podiže potrebe za radnicima
Sociologinja turizma na Institutu Ivo Pilar u Zagrebu Saša
Poljanec Borić, objašnjavajući uzroke nedostatka radne snage
u hrvatskom turizmu ističe da su djelatnosti povezane s turizmom
radno intenzivne, pa svako povećanje kvalitete u tim
djelatnostima proizvodi povećanu potražnju za radnom snagom.
S obzirom da u Hrvatskoj već dva desetljeća kontinuirano raste
kvaliteta ponude, unutar države porasla je potražnja za
kvalitetnom radnom snagom. S druge strane, političko integriranje
u EU proizvelo je neograničenu mobilnost.
To utječe na rast izbora zaposlenja za kvalitetnu radnu snagu
koja migrira na područja u kojima su veće ne samo plaće nego i
socijalne beneficije. U tim uvjetima, nije čudno da nedostaje
radne snage, objašnjava Poljanec Borić.
Danijel Nestić s Ekonomskog instituta u Zagrebu napominje da
problem nije specifičan za Hrvatsku, jer se cijela Europa
sve više suočava s neravnotežom ponude i potražnje za radnom
snagom. Problem se ne pojavljuje samo u zapadnoeuropskim nego i u
istočnoeuropskim zemljama, npr. u Bugarskoj.
Jačanjem ekonomije javio se nedostatak radne snage u
uslužnim djelatnostima. Sve više ljudi završava visoko
obrazovanje i smanjuje se fond onih koji su spremni prihvatiti
poslove uslužnog sektora, čak i ako bi dobili nešto veću plaću.
U turizmu je teže zamijeniti taj nedostatak boljom organizacijom
posla. Dodatno, tu su relativno niske plaće, ali povećanje plaća
može samo djelomično riješiti taj problem, kaže Nestić.
Potrebna hitna izrada useljeničke politike
Napominjući da ukupne ovogodišnje kvote za zapošljavanje stranih
radnika za sve djelatnosti iznose 35.500 dozvola,
sociologinja s Instituta za migracije i narodnosti Snježana
Gregurović ocjenjuje da to nije dugoročno rješenje. S obzirom na
demografske i gospodarske trendove s kojima je Hrvatska suočena,
trebalo bi hitno pristupiti izradi useljeničke politike.
Njome bi se donijele mjere za poticanje useljavanja u
Hrvatsku kako bi se ublažile posljedice dugotrajnog iseljavanja
radno-sposobnog stanovništva i onog u fertilnoj dobi, te
nadomjestili manjkovi radne snage na tržištu rada, kaže ona.
Dosad su postojali uvjeti ograničene mobilnosti što je
omogućavalo poslodavcima u turistički razvijenim područjima da
pribave sezonsku radnu snagu temeljem regionalnih nejednakosti u
prihodima između primorske i kontinentalne Hrvatske.
S obzirom da je sad mobilnost neograničena, kvalitetna radna
snage ide tamo gdje poslovni uvjeti nisu sezonskog karaktera.
Nestić smatra da je Hrvatska dugo iskorištavala bazen radne snage
u BiH. Čini se da smo tu pri kraju, možda i u Srbiji, jer je
u Europi velika potražnja za radnom snagom, pa su radnici iz
zemalja bivše Jugoslavije okrenuti europskom tržištu.
Ostali strukturno nezapošljivi ljudi
Objašnjavajući činjenicu da Hrvatska istodobno ima veliki broj
nezaposlenih i veliku potražnju za radnim mjestima, Poljanec
Borić kaže da u Hrvatskoj postoji određeni broj strukturno
nezapošljivih ljudi koji se zbog niza razloga uopće ne mogu
zaposliti.
Hrvatska je prevladala problem tranzicijske nezaposlenosti koja
je u pojedinim razdobljima iznosila i do 22 posto, pa više nema
veliki broj nezaposlenih nego oko 10 posto.
Budući da vitalne ekonomije operiraju s oko 4 posto nezaposlenih
kao s normalnim stanjem, može se zaključiti da se radi o
strukturno nezapošljivim ljudima. To je društveni problem I mora
se rješavati političkim sredstvima, kaže ona.
Kako se u hrvatskom turizmu nastoji riješiti oštar problem
nedostatka radne snage? Iz HGK ističu da su se angažirali na
odobravanju većih kvota uvoza radnika.
Kako bi se sezona odradila nesmetano i bez pada kvalitete usluge
HGK je u suradnji s HUP-om i HOK-om osigurao kvotu za uvoz
radne snage za turizam od 4660 radnih mjesta. Prošlog tjedna
Vlada je povećala kvotu za još 4000 radnih mjesta u turističkom
sektoru, ističu u HGK.
Dio aktera problem nedostatka radne snage u turizmu rješava
povećanjem plaća i beneficija koje se nude kvalitetnim
i lojalnim kadrovima, a dio ih uvozi radnu snagu.
Najviše pate mali poduzetnici jer ne mogu povećati plaće i
beneficije i ne mogu konkurirati na tržištu strane radne snage.
Zato ili rade sami koliko mogu obaviti ili zatvaraju radno
intenzivne dijelove svojih poduzeća.
Kod njih, sukladno tim potezima, pada kvaliteta usluge, a time i
cijene koje mogu postići na tržištu, objašnjava Poljanec Borić.
Kako osigurati kvalitetnu radnu snagu
Nestić kaže da su ozbiljne tvrtke u turizmu već razvile niz mjera
kako bi osigurale kvalitetnu radnu snagu. U to ubraja suradnju sa
školama koje obrazuju potrebne kadrove, organiziranje
tečajeva za osposobljavanje i prekvalifikacije radnika, kao i
nuđenje smještaja, obrazovanja i napredovanja.
Možda bi se još nešto tu moglo popraviti, ali to nije
dovoljno. Trenutna situacija će rezultirati rastom plaća,
ali bojim se da ni to neće riješiti problem i da će se neki oblik
uvoza radne snage morati dogoditi, smatra Nestić.
Otkud bismo mogli uvoziti radnu snagu, nakon što je ona koja nam
je ranije dolazila sada usmjerena na zapadne zemlje, i koja bi
nam radna snaga kulturološki i po radnim navikama mogla
odgovarati, u to Nestić ne može ulaziti.
Već niz godina ključni dionici iz privatnog sektora u turizmu
naglašavaju potrebu sustavnog rješavanja problema ljudskih
potencijala u turizmu predstavnicima institucija zaduženima za ta
pitanja, kažu u HGK.
Potrebno je sustavno rješavanje tog problema kroz
kratkoročne i dugoročne mjere kao što su potpisivanje
bilateralnih sporazuma s nekim od susjednih zemalja, porezno
rasterećenje i uvođenje dualnog sustava strukovnog
obrazovanja u kojem bi HGK posredovao između poslodavaca i
obrazovnog sustava.
Poljanec Borić rješenja vidi u povećanju plaća i beneficija
radnicima u turizmu, ali za to je potreban jak javni sektor koji
takva rješenja može uspješno dogovoriti. Drugim riječima,
potrebni su timovi ljudi koji strukturno razumiju konkretan
problem i ne rukovode se partikularnim interesima.
No, jak i nepristran javni sektor nije česta pojava u
posttranzicijskim ekonomijama, ni u Hrvatskoj
niti drugdje na istoku Europe. U takvim je ekonomijama
tipičan jak privatni i politički sektor, zato će problem
radne snage u Hrvatskoj potrajati, zaključuje znanstvena
savjetnica s Pilara.
Povećanje plaća kratkoročno rješenje
Nestić ponavlja da je povećanje plaća kratkoročno rješenje, a
dugoročno Hrvatska treba definirati svoju imigracijsku politiku,
koja će se okrenuti trećim zemljama, u koje uračunava i zemlje
izvan kruga kandidata za EU.
“Sklon sam povećati kvote uvoza radnika, bez obzira što
sindikati kažu da imamo dovoljno nezaposlenih – da, ali ne onih
koji su spremni raditi. Ako nema bližih država, možda možemo
ponuditi veće plaće Bugarima”, rekao je.
Nestić otvara mogućnost i za povratak naših ljudi koji su otišli
vani. To je dobra opcija i možda bi se oni s nekom drugačijom
situacijom u zemlji bili spremni vratiti, ali srednjoročno
treba donijeti dobar imigracijski plan, zaključuje on.
Premda većina vodećih hrvatskih demografa zagovara selektivnu
useljeničku politiku, nisam sigurna koliko će takva politika
pridonijeti znatnijem useljavanju, ističe sociologinja migracija
Snježana Gregurović.
Selektivne mjere koje potiču useljavanje skupina socio-kulturno,
etnički, vjerski i rasno sličnih s većinskim
stanovništvom vrlo su popularne jer države ne trebaju
izdvajati velika sredstva za integraciju useljenika. No, kada je
neka zemlja u situaciji da joj prijeti izumiranje ili
konstantno smanjenje BDP-a i ekonomskog rasta, te slom
mirovinskih fondova, selektivne mjere više “ne drže vodu”, kaže
ona.
Pritom upućuje na primjer Njemačke, koja je desetljećima
prešutnom politikom podupirala useljavanje pripadnika slavenskih
naroda jer je smatrala da se oni najlakše integriraju u njemačko
društvo.
Zašto je Njemačka dopustila useljavanje milijun
migranata
No, od 2015. dopustila je useljavanje milijun
migranata iz Azije i Afrike, koji se socio-kulturno, vjerski
i rasno razlikuju od njemačkog stanovništva, jer bez njihova
useljavanja i uključivanja na tržište rada njemačko gospodarstvo
ne bi moglo održati sadašnju stopu rasta, a ukupan broj
stanovništva bi pao.
Da nije bilo useljavanja, zemlje poput Njemačke, Italije i
Austrije s negativnim prirodnim prirastom već bi u 1980-im
imale smanjenje ukupnog broja stanovnika.
To se smanjenje dogodilo krajem prošlog stoljeća i u prvom
desetljeću 21. stoljeća, zbog čega su te zemlje liberalizirale
svoje migracijske politike, posebno kada se radi o useljavanju,
objašnjava Gregurović.
Hrvatska bi svakako trebala poticati useljavanje treće i četvrte
generacije hrvatskih iseljenika i maksimalno im olakšati
ostvarivanje prava na hrvatsko državljanstvo, što dosad nije
bio slučaj.
To se posebno odnosi na iseljeništvo u južnoameričkim državama,
među čijim potomcima raste interes za useljavanjem u Hrvatsku.
Strogi zahtjevi vezani za poznavanje hrvatskog jezika, povijesti
i kulture, koji se postavljaju pred useljenike ako žele ostvariti
pravo na hrvatsko državljanstvo, ne idu u prilog poticajnim
mjerama useljavanja, napominje viša znanstvena suradnica s
Instituta za migracije i narodnosti.
Ako uistinu želimo poticati useljavanje, bilo ono selektivno ili
ne, treba izraditi koherentnu, dugoročnu i programski
usmjerenu useljeničku politiku, primjenjujući najbolje prakse
zemalja čije su useljeničke politike bile uspješne, te
uvažavajući potrebe i posebnosti Hrvatske,
poručuje Gregurović.
piše: Ivo Lučić
