U vrijeme ekonomske krize i recesije, u kojoj se Hrvatska nalazi već šestu godinu zaredom čime je postala svojevrsni svjetski fenomen, mnogi menadžeri i kompanije kao i država nastoje uštedjeti, no rezovi se ne moraju nužno provoditi otkazima
Najveća
pogreška je otpuštanje radnika s dugogodišnjim iskustvom u koje je
akumuliran ‘know-how’, posebno stoga jer će oni ponovno trebati u
procesima razvoja, kada se iscrpe sve ostale opcije za sniženje
troškova, smatra slovenski stručnjak za smanjenje troškova Ervin Pfeifer
koji je nedavno održao nekoliko predavanja hrvatskim postdiplomcima
koji izučavaju europske poslovne studije.
Linearni rezovi tjeraju najsposobnije
Njegovo mišljenje dijeli i stručnjak za tržište rada na
zagrebačkom Institutu za javne financije Predrag Bejaković koji ističe
da su “linearni rezovi” daleko najgora opcija, jer u njima često odlaze
najsposobniji. Ističe da zna dosta slučajeva, u znanstvenim ustanovama
primjerice, gdje su zbog štednje bez posla ostali znanstvenici ili
znanstveni novaci koji su trebali biti nositelji razvoja, dok je
administrativno osoblje ostalo u ime socijalne osjetljivosti.
Stručnjaci podsjećaju da otpuštanje zaposlenika, kao
najjednostavnija mjera štednje, za sobom vuče i mnoge druge troškove
poput otpremnina, naknada za nezaposlene, troškove ponovnog
zapošljavanja i tužbi za nezakonit otkaz. Ne treba zaboraviti ni pad
morala otpuštenih, kao i troškove za ono što su otpušteni radnici
doprinosili te za njihov prekovremeni rad koji će netko morati
“pokriti”.
Dakle, poduzeće bi, kao i država, pri rezanju troškova trebalo
voditi računa o svim oblicima troškova bili oni mjerljivi poput fiksnih i
varijabilnih, ili nemjerljivi poput “troškova propuštenih prilika”.
Pfeifer smatra da racionalizacija troškova mora biti isplativa
te da se pritom nipošto ne smije ugroziti kvaliteta poslovanja.
Primjenom strategije “Cost Killinga” koja se posljednjih godina izučava i
na sveučilištima moguće je sniziti troškove, ali istovremeno prodati i
najsuvremenija rješenja koja će doprinijeti poslovnom rastu. Ističe i da
svaka štednja koja nije dobro isplanirana može donijeti više štete nego
koristi, ali i da racionalizacija da bi imala rezultata, uz kvalitetnu
pripremu, zahtjeva provođenje na svim područjima.
U ekonomskoj teoriji kao tri ključna elementa smanjenja troškova
u nekoj kompaniji navodi se smanjenje ukupnih operativnih troškova,
odnosno hijerarhijskih razina odlučivanja, unapređenje upravljanja
komunalnim ugovorima i odnosima, što se odnosi na kontroliranje fiksnih
troškova poduzeća te smanjenje viškova unutar svih odjela u tvrtci, a
odnosi na sustavno i odgovorno upravljanje troškovima u svim
segmentima poslovanja.
Nepovjerenje dovodi do niske stope socijalnog kapitala
“Čini se da je iskorištavanje postojećih ljudskih kapaciteta
presudna odrednica, a mi je nedovoljno iskorištavamo”, kazao je
Bejaković, ističući da ljude u bilo kojem sustavu, bez obzira je li
riječ o državi ili tvrtki, potrebno dodatno usavršavati i obrazovati.
No, ističe da su za to neophodni jasni poticaji što u Hrvatskoj nije
slučaj. “Ako dobro poslujete samo zato što ste bliski nekome u
političkoj vrhuški nije vam jako bitno da iskorištavate svoje ljudske
kapacitete, dok u javnom sektoru vaše napredovanje često uopće ne ovisi o
postignutim rezultatima”.
Pozivajući se na dugogodišnje iskustvo Pfeifer navodi da rad na
promjenama osim jasne vizije iziskuje i puno komunikacije i
pregovaranja, jer većina zainteresiranih uvijek ima osjetno više
argumenata protiv nego za bilo kakav iskorak.
Kao jedan od gorućih hrvatskih problema upravo na tom polju
Bejaković navodi nedostatak međusobnog povjerenja koji dovodi do niske
stope tzv. socijalnog kapitala što se definira kao ukupna masa svih
naših znanja i sposobnosti koja nije jednaka zbroju pojedinačnih znanja.
“Samo ako znanja iskorištavamo zajedno možemo napredovati. U Hrvatskoj
nismo loši s pojedinačnim znanjima, ali smo jako loši sa socijalnim
kapitalom zbog međusobnog nepovjerenja”, uvjeren je Bejaković.
Poput Pfeifer i on vjeruje da tzv. outsorcing kvalitetno
rješenje te da bi njegova administrativna zabrana bila loš potez.
Smatraju da može biti vrlo učinkovit kao i zapošljavanje preko agencija
koje nužno ne moraju podrazumijevati lošu zaštitu radnika, kao što tvrde
sindikalne vođe.
