Zadarski pisac Tomislav Marijan Bilosnić objavio je Sto pjesama o tijelu, a o izdanju piše književnik Davor Šalat.
Donosimo dio teksta:
”Stoga se Bilosnićeve zbirke ne ponavljaju, nego se nadovezuju,
nadopunjuju i – sve zajedno – rascvjetavaju u još opsežniju
mnoštvenost i međusobno jedinstvo. Time je njihov strukturalni
karakter na neki način analogan (“na sliku i priliku”) samome
Stvoritelju, koji je – kao Trojstvo – istodobno i jedinstven i
mnoštven, kao i njegovu Stvaranju, koje unutar jedinstvenih
zakonitosti svagda omogućuje mnoštvenost.
Upravo je u misterij Stvoritelja i njegova Stvaranja dubinski
uronjen Bilosnićev pjesnički svijet. Nebo i zemlja, duh i tijelo,
Bog i čovjek, muškarac i žena, svemir i zavičaj teme su koje ga
posve preuzimaju i on umjetnički ne miruje dok se ne stope s
poetskim oblikom, dok se od filozofijske apstraktnosti ne
utjelove u sugestivnu, u najboljim trenucima uistinu putenu,
pjesničku riječ. Bilosnić, dakle, maksimalno afirmira i poetski
duh i poetsko tijelo, njegova se poezija zameće na njihovu
presjecištu, prepletištu, u cjelovitosti pjesničkog znaka koji u
sebe uključuje sve razine – od one fonetske do svjetotvorne, od
označiteljskih srazova i suzvučja (primjerice, asonantski,
odnosno aliteracijski nizovi: “U izbi usne šupljine/ iza zida
zubi… Zveket zuba zveket mačeva/ rika tigrova”) do kozmoloških i
kozmogonijskih razmjera te nesagledivih prostora mašte.
Sve ovo dosad izrečeno, sva spomenuta obilježja Bilosnićeva
pjesništva posebno su očita u njegovoj novoj knjizi pod naslovom
Sto pjesama o tijelu. Već naslov, s brojem sto kao metaforom
dovršenosti i potpunosti, sugerira dva moguća značenja – da je u
knjizi o tijelu sve rečeno ili da u tijelu prebiva sve. Jasno je
da knjiga ide u oba ta smjera, nazovimo ih – dakako uvjetno –
kvantitativnim i kvalitativnim. S jedne strane, Bilosnić daje
uistinu iscrpan poetski govor o tijelu, čak je sto pjesama o
pojedinim njegovim dijelovima! S druge strane, tijelo je, u
pjesnikovoj interpretaciji, doista mjesto u kojemu je prisutan
čitav svemir sa svim svojim kvalitetama, mjesto u kojima je
prebivao i još prebiva sam beskonačni Bog.
Spomenuti odnos mnoštvenosti i jedinstva na neki se tako način
preslikava i na odnos kvantitete i kvalitete pa je iscrpnost,
opsežnost i bujnost knjige zapravo motivirana tim temeljnim
odnosima Bilosnićeva svijeta.
Kad se, naime, govori o tijelu, govori se o čitavom kozmosu, a o
tako velikoj temi uistinu ne treba štedjeti riječi. Osobito stoga
jer je to poezija koja je suživljena s tajnom tijela i kozmosa te
o njoj ne piše izvana, nego je uprisutnjuje, proživljava i
njezinu kvalitativnu i njezinu kvantitativnu neizmjernost. Tako
Bilosnić dolazi do zanimljivog poetskog postupka metonimizacije,
odnosno sinegdohičnosti. Radi se, naime, o tome da dio
neprestance priziva cjelinu, a pomoću pojedinosti materijalnog
svijeta mogu se artikulirati i deskribirati silnice onog
duhovnog.
Pa kad pjesnik govori, primjerice, o kosi, a najveći dio knjige
se i sastoji od pjesama posvećenih jednome dijelu tijela, on
nipošto ne ostaje samo na vidljivoj i prezentnoj razini, već
smjesta, putem analogija i asocijacija, priziva značenjsko
bogatstvo cijelog kozmosa, i to onog unutarnjeg i onog vanjskog,
onog prirodnog i onog oniričnog (“Miris kose miris je duše/ koja
će se dusima vratiti/ istoga trena kad napusti tijelo// Kosa je
vrijeme kišno/ u krunama njenih uvojaka vjetar/ uvijek se brine
za nove oblake/ ima smisla za stvarnost/ sanja lijepe snove”).”
