Pročitajte tekst kojim se Boris Dežulović oprostio od svojega kolege kolumnista, satiričara i novinara Predraga Lucića.
Tekst je objavljen na portalu Novosti i u cjelosti se nalazi
ovdje.
…Kako je i kad točno moj život krenuo ukrivo, đavo će
znati, tek na koncu sam, umjesto u pošti ili u svemiru, završio u
novinskoj redakciji. Tamo, u nervoznim redakcijama – shvatit ću
kasnije – završavaju ljudi sveznanja i svepameti nedovoljne za
svoj stol i svoj crni telefon u kancelariji poštanske Službe
informacija. Tamo sam, međutim, otkrio i da zaista
postoji OOURSvjetska Pamet, i njegov generalni direktor, i
njegov tajni telefonski broj koji u krajnjoj nuždi, kad nemaju
odgovora, nazivaju i sami sveznajući redakcijski enciklopedisti.
Do danas pamtim taj broj: najprije je bio 552-764, a onda, malo
kasnije, 512-357.
Pamtim te brojeve jer je to bilo posljednje što mi je pamtiti
uopće trebalo. Sve drugo, sve ostalo pamtio je i zapamtio glas s
broja 552-764: otkako sam ga prvi put okrenuo, u ljeto 1988., i
vlastiti mi je život u nejasnoj magli.
Eh, da: davno prije Yahooa i Googlea bio je Predrag
Lucić.
Ako je književnost u pravu – a samo je književnost u pravu –
i ako odlaskom jednog čovjeka zaista skončava cijeli jedan svijet
i završava cjelokupna njegova povijest, onda je odlaskom Predraga
Lucića završila veličanstvena historija jednog nepojamno ogromnog
svijeta, nikad više do kraja istraženog, toliko velikog da su se
naši vrtjeli oko njega, svaki u svojoj orbiti. Kurtoazno se u
ovakvim prilikama kaže kako je nečijim odlaskom nestao i jedan
dobar dio nas, ali ničega kurtoaznog nema kad kažem kako je
Predragovim odlaskom zanavijek otišao i jedan golemi dio mene,
cijeli zapravo jedan ja: izblijedio je i tiho nestao poput onih
slika i ljudi iz fantastičnih filmova o vremenskim putnicima, kad
u jednoj od mogućih prošlosti – kako, đavo će znati – u jednom
trenutku život krene u nekom potpuno nepredviđenom pravcu, pa u
jedinoj sadašnjosti koju imaš iznenada, samo tako, izblijediš i
nestaneš…
