Autor najboljeg nagrađenog romana u 2016. godini "Knjiga žalbe", Ivica Ivanišević, gostovao je u biogradskoj Gradskoj knjižnici.
Prigodno druženje s književnikom upriličeno je u povodu Mjeseca
hrvatske knjige, a ravnateljica knjižnice prof. Jelka Sipina
predstavila je autora, njegov nagrađeni roman ali i druga djela
ovog plodnog i zanimljivog književnika splitskog “đira”
Ivanišević je prvenstveno književnik, romanopisac, autor brojnih
dramskih tekstova za kazalište, film i televiziju, kritičar,
točnije pisac koji se okušao u gotovo svim spisateljskim formama
osim poezije, tako barem sam kaže, kako misli da ne bi znao
napisati pjesmu u što dakako sumnjamo, no vjerovat ćemo mu na
riječ. Njegov opus dosadašnjih izdanja govori o njegovoj lakoći
pisanja, što znači i lakoći čitanja i razumijevanja njegovih
djela.
Ako znamo da je Ivica Ivanišević Splićanin, onda ne čudi što se u
njegovim djelima često spominje Dalmacija i njezino okruženje,
što su njegovi likovi i mjesta radnje prepoznatljivi i što taj
dalmatinski mentalitet, a često dalmatinski “dišpet” tako dobro
poznaje i tako vješto uklapa u radnju, da ga čitatelj jednostavno
mora prepoznati. Doza humora koja je evidentna u dijalozima
njegovih likova specifična je, no, nenamjerna, kaže on.
“Nikada nisam pisao s namjerom da nasmijem kako se to u
mojim raspričanim likovima možda čini.”
Na pitanje koja je njegova “najsplitskija” knjiga autor se složio
da je to “Primavera”, a najdraža na neki način “U sedlu je
tijesno za dvoje”.
Protekle 2016. godine dobio je nagradu za “Knjigu žalbe” najbolji
neobjavljeni roman u izdanju VBZ-a i Tisak medije. Junake ove
priče, kvartet pisaca, različitih nacija i poetičkih
preokupacija, autor je smjestio u rezidenciju za pisce u
“rumunjskoj nigdini”, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj
knjizi. No, u te izolirane uvjete oni donose sa sobom svoje
privatne i profesionalne “fejlove” te otkrivaju ono što je
neminovno u takvim situacijama.
Kako likovi u formi dnevnika bilježe svoju rezidencijalnu
svakodnevicu, a ona je puna dramatike, ljubavnih trokuta, seksa,
razbijenih glava, alkohola i najrazličitijih smicalica, te
zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana ali i “tihih”
zapisa o samom procesu pisanja. Za to Ivaniševićevo djelo
kritičari su rekli i da je “metafora za književnost”, a mi možemo
samo dodati kako ga stvarno vrijedi pročitati.
