Glazbeno-poetska večer na Daskama, zvuči kao doista prikladan programski događaj za završetak jednog kazališnog festivala. No kada je u pitanju Zadar snova onda stvari nikada nisu onakve kakvima se čine. A to smatramo stvarnijim prikazom stvarnosti od one površinsko vidljive ili pred-rasuđene.
Poezija i proza će biti izvođena uživo i pred publikom, što
premda nije novitet spada u crossover teatar, i svakako je
suprotna intimističkoj i individualnoj konzumaciji što na primjer
poezija u svojoj suštini i tišini jest. Glazba pak za razliku od
inače neće biti uživo, ali ni sadržajno niti tehnološki suvremena
jer će biti retro-aktivirana izvedbom ‘DJ-a kakav je nekad bio’ a
putem nosača zvuka koji su u prošlom stoljeću bili otisnuti
magnetskom prešom na plastične (popularno rečeno vinilne) i
prigodno okrugle tzv. ploče, dok se prijenos zvuka do publike
odvija putem gramofonske igle, dakle vrlo delikatnim dodirom u
jednoj mikro-točki, kojim se ipak ostavlja mogućnost da se u
živom prijenosu dogode nepredviđeni ili barem neočekivani
umjetnički zaokreti, jer i gramofona i DJ-a su dva.
Što se dogodilo, tehnološki noviteti bili su magični i neodoljivi
magnet, no još uvijek toliko rijetki da je u jednoj ulici bilo na
raspolaganju najviše po jedan televizor, pa je obližnja susjedska
zajednica rado dolazila na druženje. A na zadarskim daskama, na
popodnevno kupanje jedan tehno-napredni građanin (neki bi rekli
snob, ali kasnije vizionar) je donio prijenosni gramofon, na
baterije, drugi je pridružio svojih par ploča…
Singlica u početku – jedna pjesma sa svake strane ploče i to je
to, vrlo ekskluzivan proizvod kad se danas pogleda, dok su long
play ploče – ona na koju stane cijeli album, a koja je onda
postala glazbena edicija poput literature) došle još malo
kasnije. Televiziju je zamijenio internet, a gramofone digitalni
algoritam. Daske su još uvijek tamo.
Sve to možda ne bi bilo dovoljno za pretencioznu najavu
posljednje večeri festivala, kakav je eterični Zadar snova, da se
cijela stvar ne događa na Daskama, ali ne onim kazališnim već
onim ‘pravim’ zadarskim daskama, za koje i kad se piše malim
slovom svi ovdje znaju koje su i gdje su. Mada, dugo je prošlo
otkada to kultno mjesto društvenog zbivanja nije više niti malo
ono što je nekad bilo. Puno novih je generacija stasalo bez tog
uvida, puno je naroda doselilo dok je prostorno-društvena
memorija zadarskog načina bivanja tonula sve dublje u nova i
uzbudljiva vremena prosperiteta. Ili?
Daske ispred hotela Donat i plaža pod koncesijom austrijskog
lanca Falkensteiner su prostor koji funkcionira bolje nego ikad,
ali na njemu nema više građana, a oni koji dođu nisu više
civili-građani jer su kupii ulaznicu pa su postali privremeni
gosti.
Pisac Goran Novaković rođen je 1962. godine u
Beogradu. Godine 1991. došao je u Beč na petomjesečnu stipendiju
austrijskog Ministarstva znanosti za pisanje magistarskog na temu
Mitologija u književnosti nacionalsocijalizma.
Studije nastavlja u Beču, gdje postaje predavač na pučkom
sveučilištu. Usporedo s predavanjima objavio je pjesme u
austrijskim antologijama, knjige O sunovratima, Beč za strance i
Riječnik uporednih predrasuda, te napisao kazališni komad Država
bez teškoća. U jednoj od svojih knjiga opisao je i posebnosti
Beča: čista voda i zrak, siguran život, visok standard života,
dobar prijevoz, zdravstvena zaštita, multikulturalan, otvoren
prema manjinama.
Poezija i glazba, izdvojene i uvezane, na njemačkom i hrvatskom
jeziku, dva gramofona i dva DJ-a, jedan zajednički program,
ostaje za vidjeti hoće li postati kreativna sinergija ili
kulturološki sukob.
