Nova elektronička knjiga "Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu" u kojoj se nalaze odgovori istaknutih hrvatskih pisaca na pitanja o njihovom stilu pisanja, objavljena je netom na portalu stilistika.org.
Portal koji je nedavno “Hrvatskim rječnikom stopljenica” porušio
stereotip o slabom zanimanju javnosti za jezične teme, ponovno je
iznenadio objavljujući knjigu u kojoj o književnom jeziku umjesto
stilističara, jezikoslovaca i književnih teoretičara govore
sami književnici.
Posebnost ove knjige je ta što pisce – “umjetnike riječi” –
potiče na autorefleksiju, na osvještavanje stvaralačke snage
jezika te stupnjeva i oblika jezične imaginacije, ističu urednici
Krešimir Bagić, Anera Ryznar i Gabrijela Puljić s Katedre za
stilistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Ne bih o svom stilu
“Jezik in fabula” rezultat je ankete o odnosu pisaca prema
jeziku. U anketi je sudjelovalo šezdeset autora. Svi su odreda
progovorili o tome što čine s jezikom, misle li na čitatelja dok
pišu, koriste li se jezičnim priručnicima, bi li uveli koji novi
pravopisni znak i sl, objašnjavaju urednici.
Odgovori izravno ili posredno upućuju na karakter pisanja
njihovih autora i uporišta njihovih stilova. Primjerice, na
pitanje kako bi opisali glavna obilježja svojega stila, dio
pisaca izbjegava odgovor, a drugi dio nudi njegov opis. Na
jednoj strani Luko Paljetak veli da mu nije do takva opisa,
Slobodan Šnajder da opis nije u njegovoj kompetenciji, Edo
Popović ističe da se ne osjeća pozvanim govoriti o vlastitom
stilu, a Miro Gavran da će opisivanje njegova stila prepustiti
drugima.
Na drugoj strani Ivica Đikić smatra da je glavno obilježje
njegova stila pokušaj moderne i autorski originalne
interpretacije usmene književnosti dinarskih krajeva, a Pero
Kvesić da je to funkcionalnost i ekonomičnost. Ivan Lovrenović
ističe da mu je bliska figura po kojoj bi stil u književnosti bio
jedinstven “znak prepoznavanja” autorstva poput otiska prsta za
jedinstvenost osobe, a Josip Mlakić da stil prilagođava
kompoziciji svakog novog romana. Sanja Pilić ističe da su
bitna obiježja njezina stila sažetost, jednostavnost, ironičnost
i tečnost te da ga je teško oponašati, a Olja Savičević
Ivančević svome stilu pripisuje poetičnost, suvremeni jezik,
fluentnost u žanrovima, humor i angažman.
Dva lica lektora
Većina pisaca, čini se da nema ništa protiv lekture svojih
tekstova, ali ne propušta pokazati da postoji rezerva, ponekad i
strah prema tome što će lektor napraviti od njihovih tekstova.
Boris Beck se slaže i surađuje s lektorom, ali puno više od
riječi osjetljiv je, kaže, na promjenu interpunkcije. “S prvom
knjigom imao sam vrlo loše iskustvo – urednik je na svoju ruku
promijenio zareze i to mi je bilo jezivo”.
Branko Čegec drži da je fleksibilnost u suradnji s lektorom i
urednikom vrlo važna u procesu finalizacije teksta, dok se Sanja
Lovrenčić trudi da se lektura “odvija kao dijalog u kojemu ne
mora nužno prihvatiti predložena rješenja”. Miroslav Mićanović
je, kaže, zahvalan na svim vrstama čitanja njegova teksta prije
objavljivanja, “ako su suvisla, ako krate, pojednostavljuju, ako
unapređuju tekst i pomažu mu u njegovu putu do čitatelja…”.
Boris Senker surađuje s ljudima koji skrbe oko njegovih tekstova.
“Nisu mi neprijatelji, na istom smo poslu, isti nam je cilj”.
Međutim, napominje: “Ali kad se i u stručnim tekstovima odlučim
poigrati – rijetko, ali događa se – pa napišem, primjerice,
rečenicu koja se razvuče preko cijele stranice, kažem: To je
namjerno i to mi, molim, ne dirajte.”.
To bi elektroničko izdanje moglo biti važan prinos govoru o
jeziku književnosti te poticajna lektira svima koji ju čitaju –
od znatiželjnika i studenata do specijalista kakvi su
stilističari, kritičari, književni znalci ili lingvisti,
zaključuju urednici “Jezika in fabula” Krešimir Bagić, Anera
Ryznar i Gabrijela Puljić s Katedre za stilistiku Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu.
