Rijetko se dogodi to da se u nekoj kazališnoj predstavi poklope briljantna dramatizacija djela, odlična režija i uvjerljiv glumački ansambl koji u kombinaciji daju veličanstvenu predstavu.
Upravo to se dogodilo u subotu navečer u Zagrebačkom kazalištu
mladih, u kojem je praizvedena ‘Črna mati zemla’, nastala po hit
romanu Kristiana Novaka, dobitnika tportalove književne nagrade
za najbolji hrvatski roman 2014. godine. Predstavu je
dramatizirao Tomislav Zajec, režirala ju je Dora Ruždjak
Podolski, a rezultat je trosatna potresna priča koja će mnoge
rasplakati, ali i zamisliti
Glavno pitanje koje se pojavilo u kazališnim krugovima uoči
praizvedbe predstave ‘Črna mati zemla’ bilo je kako
će Tomislav Zajec dramatizirati taj Novakov hit roman
nimalo jednostavne strukture i hoće li redateljica Dora
Ruždjak Podolski uspjeti pohvatati sve konce u toj priči o
dječaku, njegovoj strašnoj tajni i osjećaju krivnje te o
relativno nepoznatoj regiji na sjeveru naše zemlje, o kojoj znamo
to da je bogat kraj i da u njoj HDZ nikada nije dobio izbore.
Bojazan je bila izlišna. Izbor i teatralizacija književne građe
znalački su napravljeni, s naglascima na onim situacijama koje
najbolje ilustriraju karaktere i probleme. Posebno se može
pohvaliti stapanje vremenskih razdoblja, dakle prošlosti i
sadašnjosti, te zagrebačkih i malomještanskih situacija u
cjelinu.
Predstava počinje u dokumentarnom stilu, kad znanstvenici
iznose podatke istraživanja o nerazjašnjenih osam
samoubojstava (pet muškaraca, dvije žene i devetogodišnje
dijete) u malom međimurskom neimenovanom mjestu. Taj podatak
odmah upućuje na prikaz društvene patologije i tragedije
kolektivnih razmjera, a kad se fokus usmjeri na
svađu glavnog junaka Matije Dolenčeca i njegove
djevojke, postajemo svjesni toga da je ta patologija kulisa
njihove, odnosno njegove osobne
patologije.
U predstavi su na jednako dojmljiv način uprizorene tri
razine – intimistička, društvena i politička – koje se
stalno prožimaju i na kraju stapaju u cjelinu. Svaka od te tri
razine iznimno je uvjerljiva i pred gledatelja iznosi cijelo
bogatstvo slika, emocija i pitanja. Prva razina iznosi intimnu
priču glavnog junaka Matije Dolenčeca, pisca u spisateljskoj i
intimnoj blokadi koji je duboko potisnuo svoju prošlost i laže
svojoj djevojci te se vraća u djetinjstvo, provedeno na tom
‘otoku’ na sjeveru Hrvatske, kako bi pronašao identitet i mogao
krenuti naprijed. Druga razina donosi autentičan i vjeran
prikaz ruralne atmosfere i života Međimurja, a u kojoj se
miješaju zbiljsko i nadrealno, slavenski mitovi i legende,
svakodnevnica i demoni, izmišljeni i stvarni, što redateljica
Dora Ruždjak Podolski oslikava poetičnim i maštovitim slikama,
reminiscencijama na prošlost, međimurskim melosom i suigrom
glumaca koji na tečnom međimurskom dijalektu oživljuju kraj pored
Mure.
Na trećoj razini pokazuju se individualne i kolektivne
traume nastale od Titovog razdoblja sve do vremena
tranzicije u devedesetima u Hrvatskoj te se time ispisuje
društvena patologija toga kraja, uglavnom potisnuta i namjerno
gurana pod tepih. Također, suptilno su naznačene političke mijene
u toj regiji (Tito – komunizam, Tuđman – HDZ), a time i u cijeloj
zemlji. Posebno potresno djeluju scene u kojima se nagovještava
budući čin pedofilije, kao i slika gnjusnog čina, koje otvaraju
pitanja o onome što se događa, a o čemu se šuti, zatim redanje
podataka o broju neobjašnjivih suicida u Međimurju, koji po
definiciji ukazuju na društvenu trulež, a otvaraju se i pitanja o
alkoholizmu, nasilju u obitelji, obrazovnom sustavu, utjecaju
politike na naš svakodnevni život itd.
Može se zaključiti da su Tomislav Zajec i Dora Ruždjak
Podolski, uz asistenciju suradnika, od kostimografkinje Doris
Krištić i scenografa Stefana Katunara, koreografkinje Petre
Hraščanec do skladatelja Stanka Kovačica i cijelog glumačkog
ansambla, izgradili predstavu jedinstvene poetike i atmosfere,
koja progovara o našim strahovima i iskonskoj ljudskoj potrebi za
pripadanjem te o svemu onome što nas sprečava da pronađemo sebe i
ostvarimo svoj pun potencijal. No predstava ‘Črna mati zemla’
nije stala na tome, nego je progovorila i o našoj nesposobnosti i
nemoći da se suprotstavimo društvenoj nepravdi, makar se ona
događala na obiteljskoj razini (nasilje) i razini lokalnih
moćnika (pedofilija), te općenito o zlu koje obitava ispod naoko
idilične situacije.
Otvaranjem tih pitanja predstava je zakoračila u područje
angažiranog, izazivajući našu savjest i zovući nas na buđenje, na
otpor i obračun s demonima prošlosti, ne samo s Pujtom i
Heštom kao simbolima naših unutrašnjih sukoba, nego i s
‘demonima’ na društvenoj razini, pa i onima u suvremenoj
Hrvatskoj.
‘Črna mati zemla’ je velika ansambl predstava u kojoj svi
glumci raskošno i uvjerljivo, ovisno o veličini i važnosti uloge,
pridonose ljepoti i kvaliteti cjeline. To je posebno vidljivo u
onim koreografiranim, simboličkim scenama, u kojima glumci
nastupaju kao kolektivno tijelo, primjerice kao seljani na
sprovodu, đaci u školi, nogometaši na igralištu ili djeca u igri,
stvarajući lijepe, pamtljive slike.
Ipak, neke glumce valja posebno istaknuti. Glavnog junaka Matiju
Dolenčeca tumači mladi glumac Adrian Pezdirc, koji je svoj
talent već naznačio u ‘Čarobnom brijegu’ Janusza Kice. On svom
liku pisca u krizi, koji sebe bezrazložno okrivljuje za smrt
svojih sugrađana i koji s obitelji napušta Međimurje te gradi
novi život u urbanom Zagrebu, daje potrebnu notu nemira, nervoze
i naivnosti, ali i smušenosti i agresivnosti, ne postavljajući se
prema svojoj prošlosti kao sudac, već kao promatrač spreman da
shvati i oprosti. Pezdirc je posebno uvjerljiv u dramatičnom
sukobu s Pujtom i Heštom te u onim situacijama kad zajedno s
Malim Matijom (Nikola Ljutić/Leon Bujanović) predočava
izgubljenost i povučenost dječaka koji se bezrazložno optužuje za
smrt oca.
Drugog junaka, nesretnog i traumatiziranog dječaka Franju Klanca,
žrtvu roditelja alkoholičara, posebno agresivnog i primitivnog
oca, te pedofila s nogometnog trenera, izvrsno
utjelovljuje mladi Dado Ćosić, donoseći na scenu svu tragiku
svog lika te njegovo začudno razumijevanje situacije i pomirenost
sa sudbinom. Njih dvojica u isto vrijeme pokazuju dva pola
obiteljskog odgoja, odnosno dva raspleta obiteljskih situacija u
kojoj niti jedna nije bila idealna, ali je ipak ona Franje Klanca
bila kudikamo užasnija, bez potpore i usmjeravanja, stoga je
‘Črna mati zemla’ u isto vrijeme predstava o važnosti
roditeljstva i o presudnom utjecaju koji obitelj može imati na
budućnost i samoostvarenje djeteta.
Urša Raukar je naprosto briljirala u ulozi brižne i tople
bake te je dobro savladanim međimurskim dijalektom,
pokretima tijela, načinom hoda i gestama (nezaboravno tjeranje
kokoši šibom!) odlično predočila svijet međimurskog sela te
sublimirala likove svih baka koje su na pozitivan način odredile
mnoga djetinjstva i seoska dvorišta. Ulogu majke, razapete između
vlastite boli i stvaranja uvjeta za kakav-takav život obitelji
nakon smrti supruga, izvrsno je utjelovila Doris Šarić Kukuljica,
sublimirajući snagu i jakost svih onih žena koje nose i obitelj i
kuću na svojim leđima. Odlična je bila i Suzana Nikolić koja
je svoj lik učiteljice gradila na humoru i karikaturi,
omogućujući time da slike iz Titovog razdoblja (indoktrinacija
djece u školama) te Tuđmanovog vremena (bezrezervno slavljenje
Lijepe Naše) profunkcioniraju kao ironični društveni
komentar.
Od ostalih valja još spomenuti Pjera Meničanina i Milicu
Manojlović kao Heštu i Pujtu, čudne, zloguke likove koji nas
tjeraju na pogreške i odvlače s ‘pravog’ puta, u izolaciju i
krivnju, zatim Natašu Dorčić i Miju Biondić kao Ivu i
Dinu, Doru Polić Vitez kao Tetu, ali i Lidiju
i Tereziku Kunčec, Barbaru Prpić kao Milicu i
Suzanu, Nadeždu Perišić Radović kao Franjinu majku
te Damira Šabana, Danijela Ljuboju, Zorana Čubrila, Jasmina
Telalovića i Mateja Videka, koji su pokazali veliku posvećenost
svojim ulogama. To je osjetila i publika pa je cijeli ansambl na
kraju pozdravila dugotrajnim ovacijama.
