Nedavno je u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru predstavljen roman "Specijalna potreba" Zadranke Lade Vukić, koja je svojim prvijencem u žanru ujedno i sudobitnica nagrade VBZ-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman u 2016. godini.
O romanu su govorili Jelka Sipina i Želimir Periš, ravnateljica knjižnice i još jedan nagrađivani zadarski književnik, član zadarskih pisaca ZaPis, kao i sama autorica. Povod za ovo gostovanje je, kako je istakla Sipina, Međunarodni dan žena, koji se slavi 8. ožujka, najviše iz razloga što je jedna od tema romana majčinstvo u svom najiskonskijem obliku.
Želimir Periš u uvodnom djelu predstavio je Ladu Vukić, koja je za širu javnost donedavno bila nepoznata, čak i za književnu javnost, kako je kazao, sve do onog trenutka kada je njen roman proglašem najboljim za 2016. godinu i tada je odjednom njeno ime osvanulo u svim novinama i svim portalima. V.B.Z. – ovu nagradu, koja je paralelno dodijeljena i Ivici Ivaniševiću za roman Knjiga žalbe”, Periš je ovu nagradu opisao kao daleko najveću i najbogatiju na ovim prostorima.
“U Hrvatskoj nema veće časti od ove nagrade koju je Lada dobila, koja je Ladu izvukla iz anonimnosti.”, istaknuo je Periš u uvodnom dijelu.
“Ladu vam je predstavio Želimir, a ja ću vam predstaviti Emila i sve će vam potom biti jasno”, započela je Sipina i nastavila ovu književnu večer pročitavši odabrani ulomak iz romana: “Zovem se Emil i imam deset godina. Toliko imam i prsta na rukama kad ih izbrojim jednog po jednog. Stavim ruke pod klupu da nitko ne vidi i brojim. Ne znam što će biti kad budem imao jedanaest, ne prsta nego godina. Kako onda računati? Učiteljica kaže da prsti nemaju veze s računanjem. Glavom se misli, a ne prstima. Ja ne znam drugačije s brojkama, ali zato znam opisati broj 11. To su dvije jednine što stoje jedna uz drugu, kao dva Emila spuštene glave.”
I tako je publika upoznala Emila, koji je zapravo glavni lik romana te je najveći dio večeri bio posvećen njemu, odnosno problemima s kojima se u svakodnevnom životu susreću osobe s posebnim potrebama. O Emilu, liku iz romana, njegova je kreatorica kazala:
“Možda nikad ne bih napisala ovaj roman da se nisam susretala s takvim osobama, ne s jednom, nego s njih nekoliko. Imala sam ih u svojoj najbližoj okolini i s njima sam proživjela svoje djetinjstvo, pa vrijeme sve do današnjih dana. Emil je izmaštan lik, njega sam stvorila na bazi nekoliko takvih osoba. To je nešto s čime sam se ja u životu nosila, bilo je to prisutno u meni i nekako je tražilo potrebu da se i tako i napiše.”
“Dosta poznajem psihologiju takvih likova i nekako sam pišući roman kroz ove dvije godine zapravo malo što tu “izmišljala. Zapravo, ne bih se uopće mogla baviti s tom temom , a da o njoj ništa ne znam, jer to bi bilo suludo. Ja čak i jesam nešto malo istraživala, čitala na tu temu, ali nisam pretjerivala, naročito u tome iščitavanju medicinskih knjiga, jer roman nije medicinski u smislu da bi nekoga educirao. Dakle, to je toliko prisutno u mom životu, taj problem, da sam se ja našla nekako ušavši u taj glas Emila, kroz te dvije godine ga gurala i nije mi to bio problem.”
Pišući taj roman, je li imala za cilj ukazati na problem osoba s posebnim potrebama, kao i to je li problem unijeti se u psihu djeteta od deset godina, obzirom da je glavni lik desetogodišnji dječak koji pati od selektivnog mutizma, komunicira samo s onim ljudima koje voli, koji ga vole i u koje ima povjerenje, dok je inače zatvoren, anksiozan prema svim drugim osobama, a cijela priča napisana je kao njegov monolog s dijalozima, zanimalo je u prvom redu Sipinu. Posebno je pritom u romanu istakla psihologiju glavnog lika te kako je vjerno, upečatljivo i psihološki snažno taj njegov glas u romanu “ulovljen”.
U svom odgovoru autorica je kao motiv za pisanjem romana istakla svoju kritiku društvu i potrebu da ga se “prodrma”. Posebno ističe autobiografske elemente u građenju lika, budući je njen roman smješten dvadesetak godina unatrag. A da je kojim slučajem u ovom vremenu, vjeruje da to dijete bi sigurno imalo osobnog asistenta u nastavi i neke stvari bile bi drukčije posložene, te smatra da se pomoć roditeljima takve djece i danas sporo odvija, dakle sve nekako sporo i nedovoljno, zaključuje.
“Ali bez obzira koliko je Emil uvjerljiv, koliko je psihološki profiliran, koliko je doista stvaran, nije on jedina stvar u tom romanu. Težinu romana nosi taj Emilov odnos sa svim ostalim stvarima u njegovu životu. Emilov problem u školi i nerazumijevanje na koje nailazi, problem s majkom koja pokušava sve to izgladiti, Emilov problem sa susjedima, učiteljima, slučajnim prolaznicima koji se kasnije manifestiraju i pretvaraju u važne likove u Emilovu životu. U tim odnosima se jako puno skicira ta problematika društva, ne samo prema djeci s posebnim potrebama, nego prema svima.”, zaključuje Periš.
“No dodatni problem u našem društvu je imati neki dar, recimo njegov dar je pojačani sluh. Čak i da nemaš određene poteškoće, već da imaš samo neki dar, već si obilježen i već si drugačiji. Taj njegov dar mi je poslužio tako da je cijeli roman napisan iz njegove slušne percepcije, budući se on govorom nedovoljno izražava.” , otkrila je autorica svoju formulu za iznimno uspješan roman koji nije ni tužan, štoviše sadrži duhovite elemente i pravilno doziranog humora, optimističan je, te sudeći po njemu “svjetlo na kraju tunela možda ipak postoji”.
Na koncu se ova književna večer pretvorila u konstruktivnu diskusiju s publikom, doduše malobrojnom, o problemu osoba s posebnim potrebama u našem društvu i problemimima pravilne skrbi o njima. U publici su se našli ZaPisovci Robert Nezirović iz Zadra te Igor Eškinja iz Svetog Filip i Jakova. Lada Vukić, najpoznatija po romanu “Specijalna potreba”, dosad je objavljivala priče i bajke za djecu, koje su također nagrađivane. Specijalna potreba roman je koji uistinu nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
