Kinom očito vlada 'groznica klavirskih večeri'
Na koji način je represivan režim stavio ljudima prste na bijele i crne tipke tek treba sociološki ispitati, no u Kini vlada prava pijanistička manija. 80 milijuna djece aktivno se bavi sviranjem i svake se minute proizvede novi klavir.
Kinom očito vlada ‘groznica klavirskih večeri’. Izvjestitelji kažu da se ne može proći ulicama većih gradova, a da vam netko ne pokuša prodati ilegalnu kopiju CD seta Goldbergovih varijacija. Djeca po konzervatorijima s lakoćom prelaze po Brahmsovom i Bethoveenovom opusu, a roditelji zadovoljno klimaju glavama uz komentare kako bi to moglo pridonijeti da odrastu bez unutrašnje agresije i danas sutra postanu miroljubivi građani.
‘Uživaš li u sviranju klavira?’ upitao je BBC-jev novinar malog Kineza koji je upravo ‘ubijao’ Bethoveena. ‘Još jedan veliki san kreće na put prema svemiru’, odjeknuo je iznenađujući odgovor glazbenog mališana.
Velika skladišta se iz dana u dan pretvaraju u prostore za vježbanje u kojima gomila nadarene djece ne može dočekati pokretanje metronoma za davanje ritma. Zadovoljne bake sjede sa strane i smješkaju se dok kineski maestro pokušava dati neobično objašnjenje fenomena: ‘Ne usuđujemo se misliti, ne usuđujemo se sjećati. Lupamo nogama po zemlji i impotentno nastojimo biti na usluzi duhovnom.’
Možda Kina prolazi dječju fascinaciju zbog napokon oslobođenih kanala prema zapadnom kulturnom naslijeđu. Nekad renomirani pijanist Liu Shikun prisjeća se kako je Mao Ce-Tung zabranio sviranje klavira nazivajući ga lijesom u kojemu čekići zvekeću poput kostiju buržoazije. Liu je zbog ljubavi prema klasičnoj glazbi završio u logoru za prisilni rad. Sjećanja su još uvijek živa: ‘Proveo sam u samici pet godina. Nisam vidio klavir. Nisam mislio o njemu. Jedino što me je zaokupljalo bilo je kako preživjeti. Jednom sam proveo pedeset i tri dana i noći na nogama. Povjeriti ću ti tajnu: sada više toliko ne volim svirati klavir.’
