U Una musica brutal nema posebne originalnosti, ona se služi kolažom estetike snoviđenja i imidža na kojima smo odrasli i koji su iscurili iz prošlog u novo stoljeće
Po završetku plesne predstave Una musica brutal koja je ujedno i prva produkcija nastala u okrilju Artikulture, jedan od gledatelja je rekao “jesu li ovo neki suvremeni osjećaji”.
Budući da se plesne predstave vrlo često zapetljaju u ispraznoj koreografiji koja podsjeća na “Vježbajte s nama” teško je razlučiti značenje i smisao istih.
Una musica brutal je uspjela izbjeći tu samu sebi svrhovitost možda zbog vrlo sretne kombinacije glazbe uživo i plesnih elemenata. Predstava koja traje svega pola sata nije uspjela postati dosadnom, vješto izmjenjujući sekvence tanga izvođenog na dvama harmonikama (Anamarija Fabijanić i Tanja Vežić), violini (Eugen Motiušić) i suvremenoj koreografiji koja je vođena individualnim materijalima mladih plesačica skupine Zalet.
Što se tiče tih “suvremenih osjećaja”, iako zvuči paradoksalno jer osjećaji su ti koji jesu i pitala sam se koji su to “suvremeni” ali svojevrsna mračna senzualnost koja izbija iz glazbe i pokreta vrlo lomljivog na početku koji asocira na razdvojenost, šabloniziranost, hladnoću , otuđenost koja je bremenita pamćenjem i ljepotom, a opet tako izdvojena i pomalo šizoidna.
Nije li to slika današnjeg stanja kada se miješaju i stapaju različite priče, kada se gube čvrsti temelji i sigurni obzori, a ljudi unutar tog stanja postaju relativni ali i zaigrani? Takvu priču dočarava i ovaj ples koji nema jedinstvenog temelja i čini nam se kako imamo posla s nekom vrstom ruševina, s raspršenošću u kojoj se javlja nostalgija, o krhotinama približenim jedne drugima koje se spajaju u novu stvarnost transformiranu u koju su ugrađeni bolni ostaci sjećanja i osjećanja. Jesu li to suvremeni osjećaji? Suvremeni osjećaji koji reflektiraju suvremeno stanje.
U Una musica brutal nema posebne originalnosti, ona se služi kolažom estetike snoviđenja i imidža na kojima smo odrasli i koji su iscurili iz prošlog u novo stoljeće. I mi smo kao jedinke sve manje originalni, a sve više sastavljeni od dojmova i časomičnih utisaka koji nam diktiraju status i stanje. Brutalni su šavovi koji spajaju misao i materiju. U završnom dijelu gdje Iva Burčul podcrtava cijelu melodioznu priču i nekoliko puta naglo i silovito prizemljuje svoje tijelo podsjeća nas na snagu i moć koja energizira to zaustavljeno pa pokrenuto ljudsko u svim smjerovima.
Sva je dramaturgija bazirana na kontrastu misli i materije. Mračne i sentimentalne atmosfere koju su plesačice Lucija Mikas, Ivana Kragić, Josipa Lončar, Ana Majica, Marina Živković, Katarina Popović, Marija Vuksan i Iva Burčul jasno i originalno prezentirale izbijaju u igri dominacije s strukturiranom i jasno definiranom glazbom.
Glazba izvedena u maniri Cirque de Soleil pomogla je u vođenju i razumljivosti priče, čak se u nekim trenucima činilo da preuzima pažnju ali autorski dijelovi Hrvoja Nikšića na koju su djevojke radile svoje koreografije bi ubrzo otele dojam i potpuno nas uvukle u virtuoznu šalu razigranih tijela.
Budući da je ovo prva produkcija Artikulture koji se do sada već prilično nametnuo ponudom ostalim umjetničkim ustanovama možemo se samo nadati da će mladi ljudi u Zadru koji se bave umjetnošću i promišljanjem umjetnosti opstati i nastaviti s radom.
