No je li HD-ifikacija klasične glazbe, kako aktualni trend naziva New York Times, samo uzlazni proces popularizacije ili se pak treba vratiti poznatoj postavci da medij nikad nije samo nevini prenositelj sadržaja, već aktivno oblikuje sadržaj i smisao?
Uz već uhodane HD prijenose opera iz njujorškog Metropolitana, koji bilježe solidnu posjećenost i među hrvatskom publikom, prijenose opernih produkcija danas osiguravaju milanska Scala te Royla Opera Houseiz Londona.
Istovremeno, izravni prijenosi plesnih produkcija dolaze iz baleta Opere Garnier iz pariza, Boljšoj teatra iz Moskve te Royal Balleta iz Londona. A HD prijenosima pridružili su se odnedavno i orkestri, Filharmonija iz Los Angelesa, Bečka filharmonija te Filharmonijski orkestar iz Philadelphije.
Na prvi pogled, dotične vijesti mogu se pozdraviti iz nekoliko razloga.
Klasična glazba, u izvedbama glasovitih solista i orkestara, odjednom
postaje dostupna znatno većoj populaciji no dosad.
Zapravo, ne treba
mnogo truda da bi se samostalno nadopunile optimistične najave koje
serviraju marketinški odjeli produkcijskih kuća: ne samo da je glazba
odjednom dostupna publici koja bi možda htjela posjetiti, ali nema
sredstava za nepopularne cijene karata u glasovitim opernim kućama i
koncertnim dvoranama, već je pitanje znakovitog povećanja ljubitelja
klasične glazbe tek puko pitanje vremena.
Estetski aspekti izravnih prijenosa opera, baleta i koncerata su sve samo ne zanemarivi te ističu nekoliko krucijalnih pitanja.
Znači li boravak HD kamera u kazalištu da će se režije odsad prilagođavati close up
planovima, a ne originalnom kazališnom formatu? Hoće li prednost
nastupa ubuduće imati zgodni vokalni solisti naspram onih koji ‘samo’
dobro pjevaju? Hoće li dirigenti energičnije mahati štapićem jer se
obraćaju mnogo široj publici?
Uostalom, nije nikakva tajna da izvođači, kada ih se snima, uglavnom
igraju ‘na sigurno’ te se klone slobodnijih interpretativnih rizika. A
unatoč svoj sofisticiranoj tehnologiji i činjenici da se slika tijekom
prijenosa uistinu rijetko ‘zamrzava’, umjetni zvuk može biti tek
ilustracija originalnog, prirodnog zvuka u dvorani.
Također, dok opera i balet pružaju sasvim dovoljno scenske dinamike za
žive prijenose, pitanje je kako će publika reagirati pred crno-bijelim
odijelima članova orkestra, unatoč svoj karizmi mladog venecuelanskog
dirigenta Gustava Dudamela koji predvodi Filharmoniju iz Los Angelesa.
Iako nas se uvjerava da prijenosi još uvijek ne donose ekonomsku dobit,
sponzorske i marketinške ambicije produkcijskih kuća nije teško
prozreti, a rast trenda ide im samo u korist. Primjerice, kada je prije
pet godina Met započeo s prijenosima, procjene o broju publike kretale
su se oko 300.000, dok se u aktualnoj sezoni brojka gledatelja
procjenjuje na oko 2,4 milijuna.
Galopirajući HD trend donio je, uz plitku glamurizaciju, i neizostavne reality TV
elemente u klasičnu glazbu. Za taj samo naizgled ‘nemogući susret
svjetova’ dovoljno je pogledati inscenirana intermezza Metovih
prijenosa, u kojima operne dive njujorške kuće igraju ulogu TV
voditeljica, pozivajući gledatelje na donacije.
Govoreći modernim
rječnikom, dok publika jasno dijeli realno od virtualnog iskustva
konzumiranja glazbe, prave opasnosti zapravo nema.
