Američka kolumnistica napisala je knjigu o štetnosti bajki poput ‘Pepeljuge’, ‘Trnoružice’ i ‘Snjeguljice’. Jesu li bajke doista najveći neprijatelj naše djece?
Mogu li pink haljina za princeze i čarobni štapić zaista naškoditi maloj djevojčici?
Može li se princesmanija, koja počinje raskošnom haljinom, tijarom i princem na bijelom konju pretvoriti u kompleks princeze?
Kolumnistica New York Timesa Peggy Ornestein misli da itekako može. Uvjerila se na primjeru vlastite kćeri i napisala knjigu “Pepeljuga je pojela moju kćer”, donosi Jutarnji list . Kaže da djevojčice ne trebaju biti ni pametne ni jake ni kreativne, nego samo slatke male princeze, baš kao i Pepeljuga, Trnoružica i Snjeguljica.
Priče za odrastanje
Bore se protiv ružne i stare žene, a onda ih spašava princ samo zato što su lijepe. Živimo u kulturi koja uči da vrijednost žene ovisi o izgledu, pa djevojkama kasnije nije teško upasti u probleme s depresijom i poremećajem u prehrani.
Je li pretjerala? Mora li dječja zagrijanost za princeze rezultirati takvim ponašanjem u kasnijim godinama? Nije li se većina djevojčica igrala princeza i odrastala na Disneyjevim crtićima? I bezbolno su prošle tu fazu. Prerasle su najprije haljine, potom začarane ljepotice i krenule u nešto ozbiljnije. Umjesto bajkovitih slikovnica počele su čitati knjige H. C. Andersena i braće Grimm , (također bajke), nakon toga lektiru, koja očito postoji s razlogom, jer što bi bilo da se djeci na volju dade i izbor štiva. U ovom smjeru razmišlja i Julijana Matanović, naša poznata književnica i majka 8,5-godišnje Magdalene.
– Što bih ja danas s rečenicom: E ja neću svojoj djevojčici dopustiti furanje na princeze i prinčeve! Zato smo mi prošle fazu bajki u njihovim izvornim oblicima. Kad smo se već upoznavale s lektirom na kojoj se uče prve lekcije o priči, pripovijedanju i slušanju, opredijelila sam se za varijantu uz koju se odrasta. Danas mi nije žao- kaže Julijana i nastavlja:
– Moja je djevojčica odgledala sve te crtane filmove, pročitala skraćene varijante i znatiželjna je sada uspoređivati ih s Grimmovim i Andersenovim “pravim” bajkama. Pitanja koja mi je u vezi njih postavila ne tiču se života s budućim princem, već glase primjerice ovako: “Kako se Crvenkapica zvala prije nego što joj je baka kupila kapu, zašto je Pepeljugu i njezin otac zvao tim imenom?” Moje pričanje pratila je i vrtićka socijalizacija.
A to znači da sam unaprijed odustala od bilo kakvih zabrana. Sva moja maštanja o vlastitim kreacijama koje će moja jedinica odjenuti na dan karnevala ugašena su i prije nego što sam škare uzela u ruku. Ona se morala pojaviti u roza Trnoružičinoj haljini. I pojavila se – priča Matanović.
Kolumnistica Ornestein je pak svoju kćer do sedme godine držala podalje od svijeta princeza, a kada je mala sa sedam godina krenula u školu, vratila se moleći je da joj obuče ružičastu haljinu i plastične štikle, a potom ju je zatekla kako leži na podu čeka da je probudi princ. Njezina majka bila je zgranuta.
Uhvatio ju je strah da će njezina kći nakon faze princeze prihvatiti i ponašanje plitkih, površnih djevojaka iz svijeta showbiza. “Moja kći nema izbor. Disney joj ga nije dao”, vapi Ornestein. Julijana misli drugačije.
Igra i djetinjstvo
– U ovom trenutku, s njezinih osam i pol godina, zna povući neke sličnosti između svog ponašanja i ponašanja likova koji vladaju štivima “prema maminu prijedlogu” – priča Julijana.
Njezin stav podržali su i psiholozi.
– Roditelji moraju zauzeti kritički stav prema svemu što konzumiraju njihova djeca. Treba ih učiti što je život, realnost, ali im ne uskratiti igru i djetinjstvo – kaže psihologinja Tatjana Gjurkovic.
Psiholog Petar Kraljević napominje: – Do određene dobi bajke su lijepe i korisne. Prirodno ta faza bajkovitih priča završi.
