'Pokušaj uvođenja seksualne edukacije u hrvatske škole pokazao se kao kontroverzno pitanje i mjesto sukoba različitih interesnih grupa i ideoloških perspektiva
‘Dok su se grlili, penis tvog tate nježno je ušao u vaginu tvoje mame i
procurila je sperma’; ‘Orgazam je osjećaj ugode na vrhuncu seksualnog
uzbuđenja’; ‘Erekcija je kada penis dječaka ili odraslog čovjeka postane
tvrd i uspravan’; ‘Prostitutka ili žigolo su osobe plaćene novcem, ili
na drugi način, za seksualni odnos s drugim osobama’,… Tim i drugim
seksualnim znanjima raspolagat će uskoro osnovnoškolci u Velikoj
Britaniji u dobi od pet godina naviše.
Britanske lokalne vlasti preporučile su, naime, osnovnim školama
obrazovni materijal eksplicitnog sadržaja u području seksualne
edukacije, uključujući ‘Obrazovni paket za osnovne škole o seksu i
vezama’ s prikazima različitih seksualnih poza, definicijom
prostitucije, te analnog i oralnog seksualnog odnosa. Među odobrenim
knjigama su ‘Pričajmo o seksu’ i ‘Kako sam nastao?’ te kratki film
BBC-ja s prikazom nagih tijela i kompjuterskim animacijom muških
genitalija.
Protiv ove inicijative žučno je ustao Kršćanski institut, kojemu je
najveći trn u oku, zbog poglavlja o homoseksualnosti, knjiga ‘Pričajmo o
seksu’. Razbješnjeli zagovarači tradicionalne obitelji tvrde da je sve
to previše za najmlađe i upozoravaju da će kod djece potaknuti razvoj
seksualne socijalizacije.
Ministarstvo obrazovanja ustanovilo je da škole moraju osigurati
seksualnu edukaciju primjerenu dobi i zrelosti učenika, a na samim je
ravnateljima da se prilikom izbora naslova oslone na svoj profesionalni
sud. ‘Roditelji zadržavaju pravo da ne šalju djecu na nastavu seksualnog
obrazovanja ukoliko nisu zadovoljni sadržajem predavanja’, poručilo je
ministarstvo.
Obavezno seksualno obrazovanje, dakle, na velika vrata ulazi u britanske
osnovne škole, dok hrvatski učenici osnovnih i srednjih škola
informacije o spolnosti i i spolno prenosivim bolestima istovremeno
pronalaze na – internetu.
‘Pokušaj uvođenja seksualne edukacije u hrvatske škole pokazao se kao
kontroverzno pitanje i mjesto sukoba različitih interesnih grupa i
ideoloških perspektiva. Ne postoji društveno-politički konsenzus oko
važnosti očuvanja zdravlja i poštivanja seksualnih i reproduktivnih
prava mladih i stoga mi još uvijek nemamo seksualnu edukaciju kao dio
školskog kurikuluma’, pojašnjava Nataša Bijelić, sociologija iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI).
Aleksandar Štulhofer i Amir Hodžić istražili
su inozemna iskustva u seksualnoj edukaciji. U svom radu naveli su da
se seksualna edukacija (SE) provodi u 95 posto srednjih škola u SAD-u.
Ti su programi regulirani na razini saveznih država, ali značajan broj
odluka o sadržaju i pristupu donosi se i na lokalnoj školskoj razini. U
Rusiji Projektu eksperimentalnog uvođenja SE suprotstavili su se
crkva, Ruska komunistička stranka i pro-life aktivisti, proglašavajući
ga ‘zapadnom ideološkom zavjerom protiv ruske djece’.
SE u Nizozemskoj
integrirana je u cjelokupni školski program, obavezna i prisutna na
svim obrazovnim razinama. O izboru konkretnog programa odlučuje lokalna
samouprava. Kombinacija kvalitetne SE te povjerljivost, dostupnost i
financijska prihvatljivost centara za reproduktivno i seksualno
zdravlje doprinosi malom broju adolescentskih trudnoća i abortusa, kao i visokoj
učestalosti korištenja kontracepcije. U Švedskoj SE postaje
obavezan predmet još 1956. godine, a u današnjoj nastavnoj praksi
promiče spolnu/rodnu ravnopravnost, toleranciju prema
različitim seksualnim izborima te upozorava na problem seksualnog
nasilja i zlostavljanja.
Ona upozorava da mladi tek pred kraj osnovne škole saznaju kako se zovu
njihovi spolni organi, a o temama kao što su orgazam, oralni i analni
seks ili što je spolni odnos ne saznaju ništa tokom cijelog školovanja.
Podučava ih se da su djeca nastala medicinski potpomognutom oplodnjom
‘klonovi’ i da se ‘mogu osjetiti usamljena među normalno rođenom djecom’
te da je homoseksualnost ‘stvar ukusa’.
Nakon što je 2009. Hrvatska
dobila ukor od Europskoga odbora za socijalna prava zbog homofobije u
školskim udžbenicima jer tvrdnje u kurikulumu ‘stigmatiziraju
homoseksualne osobe i utemeljene su na negativnim, iskrivljenim,
osuđujućim i degradirajućim stereotipima’, sporne su izjave povučene iz
udžbenika, a problem homofobije riješen je tako da se kroz sadržaje
udžbenika uopće ne spominju ljudi različitih seksualnih orijentacija,
navodi Nataša Bijelić.
Uvođenje sustavne seksualne edukacije u školski kurikulum trebaju
pratiti i usluge poput klinika i savjetovališta o seksualnom i
reproduktivnom zdravlju prilagođene potrebama mladih. Rezultati
istraživanja provedenih u RH o seksualnom i reproduktivnom zdravlju
mladih te epidemiološke statistike ukazuju na prisutnost spolno
prenosivih infekcija kao što su klamidija i HPV (humani papiloma virus)
te na neredovitu i nedovoljnu upotrebu kontracepcije među adolescentima,
ističe Nataša Bijelić.
Osim toga, sa seksualnom edukacijom treba početi već od najranije dobi, i
to predškolske jer se već tada javljaju interes i pitanja koja se
odnose na seksualnost (dijete zanima kako je došlo na svijet, uočava
razlike u spolnim organima kod curica i dječaka itd). Ova pitanja ne bi
trebalo izbjeći, već djeci dati primjeren odgovor u skladu s njihovom
dobi. Seksualna edukacija treba biti primjerena dobi, što znači da će se
djeci predškolskog uzrasta govoriti npr. o fizičkim promjenama pri
odrastanju, a ne o vrstama kontracepcije, ističe Bijelić.
No ni četiri godine nakon propasti neslavnih i skupih pokušaja uvođenja
seksualne edukacije u škole (slučaj GROZD), Vlada na čelu s
Ministarstvom znanosti još uvijek nije riješila pitanje seksualnih i
reproduktivnih prava i zdravlja mladih, na što ju obvezuju domaći, ali i
međunarodni dokumenti. Pravobraniteljica za djecu poručila je još 2008.
da je neugodno iznenađena odlukom Ministarstva da odustane od uvođenja
zdravstvenog odgoja umjesto da odustane od neučinkovitih programa.
Također, podsjetila je da je obaveza Vlade educirati mlade o zaštiti
reproduktivnog zdravlja prema Nacionalnom planu aktivnosti za prava i
interese djece 2006-2012. te da je potpuno neprihvatljivo odustajanje od
uvođenja zdravstvenog odgoja. Trenutno, sadržaji u osnovnim i srednjim
školama koji se odnose na seksualno i reproduktivno zdravlje su
nedovoljni i nezadovoljavajući, a sadrže čak i diskriminatorne stavove
koji su u suprotnosti s domaćim i međunarodnim zakonodavstvom, napominje
Nataša Bijelić.
‘Porazna je činjenica da u hrvatskim školama još uvijek nema sustavnog
seksualnog obrazovanja. Naime, u situaciji u kojoj, unatoč
zabrinjavajućim podacima o seksualnom nasilju, spolno prenosivim
bolestima, neravnopravnosti spolova, diskriminaciji seksualnih i rodnih
manjinama itd. sustavno seksualno obrazovanje još uvijek nije uvedeno u
škole, zahtjevna uloga seksualnog prosvjećivanja ostaje zadatak
roditelja.
Unatoč zabrinutosti, oni najčešće izbjegavaju razgovor o
seksualnosti sa svojom djecom, zbog kulturnih normi, neznanja ili
nelagode koje prilikom takvih razgovora osjećaju’, upozorava Marija
Bartulović, znanstvena novakinja na kolegiju Seksualna pedagogija, dodajući da taj pritisak osjećaju i učitelji kojima je zbog
nedovoljne pripremljenosti nelagodno na satu govoriti o temama vezanim
uz seksualnost. Primarnu ulogu u procesu seksualne socijalizacije stoga
preuzimaju mediji, a informacije koje mladi na taj način dobivaju
nerijetko su pogrešne i nepotpune.
‘Za razliku od razvijenih zapadnih zemalja u kojima je seksualno
obrazovanje s posebnim naglaskom na potrebama osjetljivih skupina
desetljećima sastavni dio kurikuluma, Hrvatska je, poput većine
postkomunističkih zemalja u kojima je s promjenom sustava došlo do
reafirmacije religije i konzervativnog nacionalizma, zatvorena za
pitanja seksualnih i rodnih manjina.
Po pitanju reprodukcije
spolnih/rodnih stereotipa putem obrazovanja posljednjih je godina
postignut određen pomak, prvenstveno zahvaljujući nevladinim
organizacijama koje se time bave. Međutim, značajnije pomake ne možemo
očekivati sve dok se ne dogodi promjena na sustavnoj razini, uvođenjem
programa seksualnog obrazovanja koji nije uvjetovan političkim i/ili
religijskim dogmama, a usmjeren je ka obrazovanju (seksualno) slobodnih
osoba, napominje Marija Bartulović.
No umjesto da se angažira u smjeru ispunjavanja svojih međunarodnih
obaveza, Ministarstvo nastoji sakriti istinu od međunarodne javnosti o
svojoj ulozi u neuspješnom procesu uvođenja programa
seksualnog/zdravstvenog odgoja i obrazovanja u škole, tvrdi Nataša
Bijelić. UNESCO je, naime, u svojoj publikaciji o studijama slučaja
nacionalnih programa seksualne edukacije namjeravao objaviti i studiju
slučaja Hrvatske.
‘Međutim, Ministarstvo znanosti izrazilo je svoje
‘snažno protivljenje’ da ova analiza bude uključena u publikaciju i
vršilo ogroman pritisak na UNESCO koji je rezultirao time da je studija
slučaja izbačena iz publikacije. Studija je ukazivala na očitu
nevoljkost vlasti da preuzme odgovornost za uvođenje seksualne
edukacije u hrvatske škole. Time je Ministarstvo ostavilo prostor za
natjecanje različitih ideoloških pozicija radi prevlasti nad programom
seksualne edukacije’, zaključuje Nataša Bijelić.
