'Za sada smo obišli veliki dio naše županije. Ono što se može osjetiti prilikom svakog predstavljanja je da ljudi vole čuti riječ malog čovjeka - riječi iz duše, toplinu, ljubav'
25. ožujka je u gradskoj knjižnici u Benkovcu, pred
mnogobrojnom publikom, predstavljena knjiga ‘Koracima
nade u istinu – Moja priča za vašu istinu’ koju je pisalo 40 autorica
različitih zanimanja i dobi. Riječ je osvjedočanstvima žena Zadarske
županije u Domovinskom ratu čije je zapisivanje potaknula udruga Žene u Domovinskom ratu – Zadar i koja su vjerno pretočena u ovu knjigu.
Nakon što je udruga predstavila svoju knjigu diljem županije,
odlučili smo porazgovarati s predsjednicom udruge Žene
u Domovinskom ratu, Ivanom Haberle, o tome kako je ova knjiga primljena od
čitatelja, kakve su dojmove stekli, koji su sljedeći planovi udruge i
sl.
Knjiga nam se otvara kroz tužne priče i ratom izmučene duše
i tijela autorica u nadi da će upravo te priče i istine zaustaviti potiskivanje
sjećanja na, ne tako davnu, hrvatsku
prošlost, rekla nam je Haberle. ‘Knjiga je napisana na inicijativu naše udruge
jer smo shvatile da živimo u okruženju koje nam nameće zaborav te smo tome
htjele stati na kraj kako bismo svojoj djeci ostavile kao nasljeđe pravu
istinu.’
Svaka je žena zapisala osjećaje koji su je prožimali, svu
svoju žalost, nesreću i breme rata koje su morale trpiti i hrabro podnositi
kako bi pokušale doprinijeti očuvanju istine o Domovinskom ratu.
‘Za sada smo obišli veliki dio naše županije. Ono što se
može osjetiti prilikom svakog predstavljanja je da ljudi vole čuti riječ malog
čovjeka – riječi iz duše, toplinu, ljubav. Poruka u svakom svjedočanstvu u toj
knjizi je voljeti svoje, poštivati žrtvu hrvatskih branitelja, voljeti hrvatske
majke koje su dale najviše, sjećat se svega onog što je bilo i vraćati priču na
tu ’91. kada nitko od nas nije niti htio da bude rat (koji nam je zapravo nametnut)
. I to je ono što našim ljudima nedostaje – više vjerodostojnosti i istine jer
ove priče koje slušamo svakodnevno u medijima su već toliko isprazne, suhoparne
i otrcane’, objasnila nam je Ivana Haberle.
Ono što osjete prilikom svakog predstavljanja je nešto
prekrasno i to im je motivacija da radie i dalje, rekla nam je. Također, udruga
je već na pola puta do dovršavanja ‘Otočke knjige’ – knjige otočkih žena koje
isto tako rade zapise iz Domovinskog rata. ‘Knjiga će govoriti o ulozi naših
otoka u Domovinskom ratu, jer čak i mi koje dijeli samo kanal, ne znamo ništa ili
jako malo o toj tematici.’
Rekla nam je samo jedan detalj koji je obilježio tadašnji život
otočkih žena – sve su plahte, odjeća ranjenika i osoblja zadarske bolnice noću
vožene na otoke, prane u moru, peglane i ponovno noću vraćane u zadarsku
bolnicu. ‘Mislim da je i samo taj detalj dovoljno vrijedan da ostane našoj
djeci kao zapis koji zaslužuje svaku pažnju i poštovanje.’
Udruga ide i dalje sa zapisima iz svakog mjesta zadarske
županije kojeg nisu stigli obuhvatiti u ovoj knjizi. ‘Dok god ima žena, majki,
djevojčica kojima je ukradeno djetinjstvo, mi ne mislimo stati pisati. Došli smo
i do tema koje su vrlo teške kao npr. žene koje su ostale zatočene u zadarskom
zaleđu, mučene, silovane i koje je Crveni križ spasio tek ’92. i ’93. Počinjena
su strašna zvjerstva u hrvatskoj prošlosti nad tim ženama i malo-pomalo one nas
zovu i traže da dođemo zapisati njihove priče’, rekla je Ivana Haberle.
‘Ti naši zapisi su pokrenuti u ime istine i vjerodostojnosti
toga što je bilo. Mi to hoćemo i želimo napisati jer je to potreba. To se ukazalo kao nešto
što je sada prirodan slijed i čeka nas puno posla. Ali, isto tako, svaki put je
to jedna nova pobjeda i dobar osjećaj jer smo opet u svemu tome zajedno – veže
nas ono dobro u čovjeku kao i u ona vremena kada nam je bilo teško.’
Danas su svjedok jedna drugoj, svjedoče svemu onome kroz što
su prolazile i lakše im je kada shvate kako u tome nisu same. Također, vrlo je
važno to što se u njihovim zapisima ne gleda je li netko jest ili nije pimen
ili školovan – one su, kaže Ivana, u ovim zapisima ponovno zajedno i sve su
iste.
‘To je ono što je potrebno tim ženama, da ih nItko ne degradira,
nego da ih se potiče i vrati onaj osjećaj sigurnosti i samopouzdanja koje im je
rat odzeo’, poručila nam je za kraj predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu, Ivana Haberle.
